O prihvaćanju sebe ili zašto još uvijek ne volim svoj nos

Foto: Diana Mataković Mislim da smo pretrpani porukama s boce Jane. Tako ja zovem sve te dubokoumne misli koje, zapravo, i nisu toliko duboke i koje nam se nude na svakom koraku. Prihvati sebe. Voli sebe. Voli sebe kako bi mogao voljeti druge. Ponekad mi je smiješno što u takve rečenice buljiš dok naginješ vodu iz … Continue reading O prihvaćanju sebe ili zašto još uvijek ne volim svoj nos

Sedam mjeseci s tatom ili zašto trebaš vlastiti dom nakon dvadesete

Mir i tišina dvije su različite stvari, govorim si dok slušam tatu koji za dobro jutro psuje na telefon. Moj je tata tip koji voli galamiti. Ja mu ne zamjeram. Ljudi se rijetko mijenjaju, osobito kada dođu u godine u kojima je teško ispravljati krive Drine. Dobro znam da ga takve stvari nikada neće napustiti, … Continue reading Sedam mjeseci s tatom ili zašto trebaš vlastiti dom nakon dvadesete

Tuđa me tuga rastuži brže od vlastite

Pisati umoran. Pisati ljut. Pisati kada si sam. Pisati kada si ostavljen. Pisati kada ostaviš. Pisati u prostoriji punoj ljudi. Pisati dok se voziš vlakom. Pisati kada si prazan. Najgore je pisati kada si prazan. Riječi tada bježe od mene po bijeloj površini. Ako pišem rukom, rukopis mi postaje još ružniji nego što doista jeste, … Continue reading Tuđa me tuga rastuži brže od vlastite