USUSRET MEMOARIMA

runwithscissors061023_560

Ideja nisam imala uopće pa sam ih imala previše i onda mi se zgadila svaka od njih i pomisao na ponovno pisanje bila je teža nego odlazak kod zubara, a njih sam se bojala više nego mravi. Ali jedno je bilo sigurno – početi pisati bio je prioritet. Toliko toga u meni tražilo je pravo na svoju egzistenciju – kroz riječi – pravo na život, crno na bijelo. Jedinstvenu ideju teško je naći i predočiti drugima, u moru ideja koje su genijalne i jedinstvenije od drugih. Stoga sam odlučila ići lakšim putem, putem poznatim i već viđenim, premotavanjem vlastitog, proživljenog filma kroz filmove koje gledamo na TV-u.

Running with scissors priča je o jednoj obitelji koja je sve osim obitelji i za mnoge gledatelje ta priča ostaje samo fikcija, iako se radi o adaptaciji memoara Augustena Burroughsa. Stoga je potrebno naglasiti kako ova priča nije samo priča, već istinita priča s naglaskom na ono istinita. Film započinje rečenicom – „odakle da krenem kako bih vam ispričao priču u kojoj me napušta majka…a onda ja napuštam nju?“ Ovo je priča o napuštanju, o razorenoj obitelji koju čine akadamski obrazovani roditelji i dva sina, od kojih jedan pati od Aspergera i vrlo mlad odlazi od kuće, a drugi je sam narator, koji ovu tužnu, tragičnu i nerijetko komičnu priču priča iz svoje perspektive. Želim napomenuti kako se prvi sin u filmu uopće ne pojavljuje, a u knjizi o njemu ima vrlo malo govora. Film najprije prikazuje brak Augustenovih roditelja, koji se ubrzo rastaju, a naglasak je na njegovoj majci koja svom svojom snagom želi postati slavna pjesnikinja, no bezuspješno. Niz neuspjeha, propali brak i nemogućnost pronalaska vlastite svrhe u ovom svijetu – dovodi njegovu majku do psihičkog kraha, a time započinje prava priča.

Augusten u dobi od trinaest godina biva predan na brigu majčinom psihijatru i odlazi živjeti s njegovom obitelji u veliku, ružičastu kuću koja je prepuna bespotrebnih stvari i izmeta. Da, IZMETA, čak sam u nekoj kritici ovog filma pročitala kako se pola priče vrti oko kakice, s čime se ne bih složila. Dr. Finch i njegova obitelj na prvu se čine kao Addams family, a na drugu shvatite kako su miljama ispred njih. Ovdje ću se zaustaviti jer moj cilj nije prepričati cijeli film ili knjigu, već napraviti poveznicu s vlastitim životom, a kako bih došla do toga, najprije želim objasniti zašto sam i koliko očarana (ili bolje rečeno opsjednuta) ovim filmom, odnosno knjigom.

Moja opsjednutost počinje 2008. godine kada sam, na sestrinu preporuku, prvi puta pogledala ovaj film i potpuno zatečena i u nevjerici počela harati interentom kako bih pronašla odgovore na sva pitanja koja su se pojavila u mojoj glavi. Nisam mogla vjerovati da je priča koju sam pogledala snimljena po istinitom događaju i morala sam nekako doći do knjige, koju sam nešto kasnije dobila za rođendan. Zbog čega ovoliki šok i zanimanje za nekoga tko mi je bio potpuno nepoznat?  Ili on to ipak nije bio jer gledajući taj film nekoliko puta za redom, prelazeći retke te knjige s ogromnom znatiželjom i žarom koji me još uvijek nije napustio, pronašla sam sebe između redova. Pronašla sam svoju majku. Pronašla sam svoju obitelj i događaje koje nije bilo teško usporediti s događajima koje je proživio Augusten.

Tanka linija koja je dijelila normalno od ludog bila mi je itekako poznata. Prijelazi iz normalnog stanja Augustenove majke u stanja ludila tijekom kojih je radila sendviče od paste za zube, jela svijeće ili glumila Boga, bili su prijelazi koje smo moja sestra i ja pretrpjele mali milijun puta. Događali su se naglo i iznenadno, tijekom večeri, kada bismo se budile zbog buke koja je bila izazvana pomicanjem namještaja koje je odjednom smetalo našoj majci. Takvi događaji završavali su se majčinim odlascima na sastanke Jehovinih svejdoka ili uzimanjem nedopuštenog godišnjeg odmora kako bi otputovala u Njemačku gdje je vodila neki drugi život. Godinama sam bila zaljubljena u Augustena, ne na način na koji se cura zaljubi u dečka, već na način na koji se zaljubiš u svoje prijatelje, čije priče slušaš po petnaesti put i to s istim zanimanjem.

Godinama sam mrzila njegovu majku, zbog napuštanja, zbog sebičnosti i zbog svega što je morao proći zbog nje. No, kako se ja uvijek vratim ovoj priči i kako je opet iznova proučavam iz svih mogućih uglova, prestala sam je mrziti jer ja nikada nisam mrzila svoju majku i svaka osuda koja je dolazila od strane nekih tamo ljudi, meni je bila smiješna. Istina jest da je jako teško živjeti s psihički oboljelom osobom, no još je teže trpjeti i slušati sva osuđivanja i sve priče onih ljudi koji zapravo osuđuju bilo koga. Osuditi psihičku osobu zbog ponašanja koje nije moralno i u skladu s normama isto je što i osuditi mačku koja ti je pojela ručak kada si nestao iz sobe na deset minuta. U školama nas uče kako je moralno odgovorna osoba ona osoba koja je psihički stabilna, no to nas ne spriječava da iste osuđujemo i naslađujemo se pričama u kojima one gube tlo pod nogama, jedu svijeće ili ostavljaju svoju djecu jer su dobile poziv od neke veće sile i baš moraju otići u Njemačku kako bi plesale salsu s radnicima restorana u kojem peru suđe i ponekad kuhaju. Bilo je dana kada sam osjećala ogromnu tugu i odlazila u mamin stan kako bih mirisala njezine jastuke i spavaćicu koju je ostavila nesloženu na krevetu. Bilo je dana kada sam mrzila cijeli svijet i maštala kako živim s nekim drugim obiteljima, čiji prozori izgledaju veselije nego naši.

Bilo je dana kada mi se sve to skupa jednostavno nije dalo, ali uvijek mi je bilo draže tih nekoliko mjeseci njezinog ludila od onih mjeseci depresije. Jer – ludilo je značilo da je sretna, makar prividno, a ja sam joj dopuštala prividnu sreću kada već nije mogla imati pravu. Poruka ove priče je da  je svaka osuda za osudu i da svaka priča mora biti pogledana iz više uglova jer u suprotnom ne možete donijeti ispravan sud. Poruka ove priče je da nekada i majke gube tlo pod nogama i da nekada jednostavno nemaju kontrolu nad svojim životom.

Poruka ove priče je da u takvim situacijama mi, koji smo njihova djeca, prijatelji, supruzi, susjedi ili roditelji, trebamo biti ti koji ih razumiju i koji se svim snagama trude vratiti ih na sigurno tlo. Poruka ove priče je imati razumijevanja čak i ako ne razumiješ. A svima onima, koji nekada, noću, premještaju namještaj, odlaze na nedopuštene godišnje odmore i žive neke druge živote, voljela bih reći da niste sami, da nije grijeh odlutati iz grada, zaboraviti na obaveze ili jesti sendviče s pastom za zube. Ne treba se pognute glavi vraćati u stvarnost, prisjećati se u sramu svog odsustva i nekih šarenijih i čudnijih dana. Naposljetku, tanka je granica između ludog i normalnog, a tko smo mi da određujemo koje je od njih pravo?
CIMG2863

 

Advertisements

8 thoughts on “USUSRET MEMOARIMA

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s