Grad duhova

gw

 

Vidim sebe i Luciju. Imamo petnaest, šesnaest godina i dvije ponike. Lucija nosi dugačke suknje i smije se najglasnijim glasnim smijehom. Nije nas briga što se okreću za nama. Jurimo na svojim ponikama prema brdu koje se nalazi iza kafića u kojemu provodimo više vremena nego doma – kako bismo slušale Doorse dok nam se topi kosa od vrućine. Lucija voli cijeli svijet, njene majice pokazuju ljudima da gleda stare filmove i ima poderane patike. Imam ih i ja. Ja svijet volim nešto manje jer – takva mi je furka i često kukam dok sjedim na izlizanoj fotelji po kojoj su ljudi povraćali više puta. Ona se napije od jednog i pol piva i onda plešemo na stolicama, a kasnije obavezno zaplačemo. Nekada ona, nekada ja.

U ovim poluhladnim, jesensko-proljetnim danima. Dok kiša ispire umorne ulice Novog Sada, volim spavati više no inače. U maloj sobici u kojoj provodim većinu svog vremena napravila sam gnijezdo od jastuka. Imam ih pet. Na jednom držim glavu, jedan je za između nogu, a od tri napravim Luku da me čuvaju dok nema njega. U ovim poluhladnim danima gledam filmove koje sam već pogledala i vraćam se u dane koji su odavno prošli – tužna sam, sretna i nostalgična, sve to u isti tren. Cijeli život sve gledam kroz priču, povezujem, slikam riječima. Inspiraciju tražim u glazbi i filmovima. U likovima iz knjiga vidim svoje prijatelje i susjede. Gubim se između redova u „Svijetu duhova“. Ovaj me film vratio u pubertet i dane kada nisam imala vremena ni za koga osim za svoje prijatelje. Svi su nam bili pomalo smiješni i nikako nismo htjeli postati jedni od onih koji se predugo spremaju za van ili rade nekakav dosadan posao s previše papirologije. Ovo su ujedno i glavni strahovi protagonistkinje ovog prekrasnog filma o odrastanju.

Dok još nismo bili odrasli, moji prijatelji i ja, penjali bismo se na krovove zgrada ljeti i maštali zajedno. Sakrivali smo kutije cigareta u podrumima i pravili se da smo sve shvatili. Nismo znali ništa. Crtala sam prstima po platnu, bježala iz škole i dobivala trojke iz predmeta koje sam zapravo voljela. Bilo je bitnije ići na koncerte i subotom ležati na istom onom brdu kada se zatvore svi kafići. Jedno vrijeme dečki uopće nisu bili bitni, onda su postali bitniji od koncerta subotom i ponekad smo plakali zbog njih. Zbog njih smo se mijenjali. Mijenjalo nas je i vrijeme.

Dok gledam ovaj film, opet iznova, uz poluproljetni pljusak koji udara o lim prozora stvarajući ritam nekih drugih vremena – mogu se pronaći u njihovim rečenicama. Mogu pronaći šesnaestogodišnju sebe koja dijeli isto mišljenje. Koja još ne zna da će uskoro morati znati sve ono što nikada nije htjela. Enid (Thora Brich) i Rebecca (Scarlett Johansson) nisu obične tinejdžerke i ovo nije još jedan film za mlade. Ove nerazdvojne prijateljice polako razdvaja stvarnost. Zajednički planovi i snovi odjednom postaju nepoznanica. Grad u kojemu žive, grad prepun očajnih, usamljenih ljudi ne vraća me nigdje. Vidim ga sada. Možda griješim ili sam jednostavno morala odrasti kako bih uvidjela da ništa nikada ne ostaje isto. Možda griješim i možda je tako bilo i onda…ali mislim da su ljudi bili sretniji kada sam imala šesnaest. Mislim da je svijet bio šareniji. Moj svijet. Moj grad.

Dok brojim utiske ovoga filma u obliku točkica na naježenoj koži mojih ruku, sjećam se ležanja kraj rijeke i neuzvraćenih ljubavi. Sjećam se nevinih dječjih planova o budućnosti i uspoređujem ih sa danas. Nije li danas sve drugačije? I smijeh, i ljubav, i zabava? Postoje li djeca koja još ljeti leže na brdu iza omiljenog kafića? Ili smo postali odrasli, moji prijatelji i ja, pa si rijetko dopuštamo gledati naš grad onim očima koje smo imali kada nam je bilo šesnaest? Dok brojim utiske ovoga filma, smijem se jer sam ponosna na svoje prijatelje. Na njihove poslove i diplome i to što više ne plaču kada ih ostavi cura. Dok brojim utiske ovoga filma, prisjećam se koliko sam samo naučila od njih i od svog grada, čak i onih nesretnih, očajnih ljudi i prolaznika. Dok se suzdržavam da ne zaplačem od tuge, sreće i nostalgije, dok zadržavam te najslađe suze u očima s osmijehom na licu – sve to u isti tren- priznat ću si da je moj grad postao za mene grad duhova.

Nekada, dok odlazim na pivo u neke druge i nove kafiće, vidim svoje prijatelje i sebe kako sjedimo na klupi i kako lažemo teti s kioska da imamo osamnaest. Ponekad, noću, čujem nas kako si obećajemo da se nikada nećemo promijeniti, ne znajući da će se to dogoditi vrlo brzo i gotovo neprimjetno…na maturalnim ekskurzijama, dok prikupljamo dokumentaciju za upis na fakultete i u prvom semestru. Onih dana u mjesecu, kada se zbog nekih razloga vraćam staroj glazbi i fotografijama, vidim nas ispred Lucijine zgrade kako se smijemo i gledamo u nebo, ne znajući kako ćemo se uskoro sretati na ulicama kada nas zapravo nema, dok se vraćamo doma za praznike…u naš grad duhova.

gw2

gw3

hnj

 

 

 

Advertisements

11 thoughts on “Grad duhova

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s