Vrtlog života

 

ab

Vratilo se sunce, vratila sam se i ja. To ne znači da s kišom nestajem ili da me otjera negdje sa strane. Kiša izvlači neke stare, zakopane dijelove mene i s njom se često vraćam u dane koji su davno prošli. Ne vraćam se tamo kako bih pobjegla od stvarnosti ili na sav glas vikala kako je prije bilo bolje, tamo sam jer se volim ponovno smijati s ljudima iz prošlosti, tamo sam jer je i prošlost dio mene i ona me čini ovakvom kakva sam danas.

Dok mi sunce grije nasmijano lice, ispred mog prozora proleti plastična vrećica, a u glavi krene odzvanjati jedan od najljepših soundtrackova ikada napravljenih. Naravno, radi se o filmu „American Beauty“ iz 1999. godine. Ovo je jedan od onih filmova koji nas ostavljaju bez daha, film koji govori o svim našim životnim strahovima, film čiji junaci izgovaraju rečenice koje se mi nismo usudili dugi niz godina…rečenice koje su naši bližnji imali na vrhovima usana, ali koje su ostale neizgovorene. Ovo je film o strahu od starosti i usamljenost, o žaljenju za mogućim propuštenim prilikama. Ovo je film čiji se junak glasno i jasno zapita – zašto bi bilo kasno promijeniti sve upravo sada?!

Postoje filmovi čije radnje zaboravljaš iako ih voliš i oni filmovi čije se radnje pamte do najsitnijeg detalja. Na prvoj godini fakulteta, onog prvog fakulteta i prvog pokušaja studiranja, studiranja za koje sam znala da je samo probno i privremeno, voljela sam gledati „American Beauty“ u zamračenoj sobi i izvlačiti cigarete iz mekog pakovanja Filtera 160. Sjedila bih tako u svojoj novoj sobi, pušila svoje nove cigarete – Marlboro je bio dio neke druge, stare mene koju sam ostavila u Vinkovcima – i gledala u svog novog junaka Lestera (Kevin Spacey). Junake sam tada mijenjala ovisno o raspoloženju, isto kao i frizure i iz iskustva vam mogu reći da ni jedno od toga nije dobra ideja. Navijala bih za njega dok je izvodio svoj performans pred šefom, susjedima ili obitelji. Klicala sam od radosti jer im je BAŠ pokazao i jer tako trebaju svi. Danas? Danas imam dugu kosu, ne režem je kad sam tužna i nisam ljuta na cijeli svijet. Danas ne pušim i danas se više smijem, moji su junaci malo drugačiji.

  • Sjećate li se onih postera koji kažu: „Danas je prvi dan ostatka vašeg života“ , to je istina za svaki dan osim dana vaše smrti – govori Lester.

On je u četrdeset i drugoj godini svoga života konačno priznao, i sebi i drugima, da je nesretan i nezadovoljan svojim životom. Na  obiteljskim večerama koje su nekada prolazile bez da izgovori jednu riječ, on konačno otvoreno govori o stvarima o kojima bismo svi trebali govoriti glasno. On govori istinu. S druge ga strane stola zbunjeno gledaju njegova kćerka i žena. One ga ne smatraju ravnopravnim članom obitelji, a zbog nedostatka podrške ukućana, Lester se zatvara u svijet mašte, brze hrane i marihuane, svijet u kojemu ponovno ima sedamnaest.

Ovih me dana sve vraćalo na Lestera, na njegovu obitelj, šefa,susjede, njegov novi posao i na neopisiv bijes koji je držao u sebi predugo. Zamišljala sam kako gledam ulice iz ptičje perspektive i brojala osmijehe na licima prolaznika. Koliko Lestera srećemo dnevno? U liftu, na nedjeljnoj misi, u redu za kruh, na obiteljskom ručku… Dok čekam svoj red u zubarskoj ordinaciji volim se pretvarati da čitam novine, a zapravo slušati priče drugih pacijenata. Jedan se od njih ženi uskoro, ima osamdeset godina i priča o tome kao da je mladić. Jedna od njih govori o svojoj prijateljici, ženi koja je kasno otkrila svoj talent, napustila posao u banci i odlučila slijediti svoje srce i uspjela. Nije li zdravije reagirati na vrijeme, uraditi ono što misliš da treba u trenutku kada to poželiš…iako kažu da nikada nije kasno!

Sunce je okupalo ulice. Danas otvaram prozore i pozdravljam proljeće. Danas šetam sama i razmišljam glasno o ljudima koje vidim. Danas mi prilazi dijete i smije se. Gdje su nestala djeca u nama? U kojoj se godini čovjek prestaje smijati strancima na ulici? Kada to postaje zabranjeno i krivo? Nisu li ludi oni koji se smiju dok koračaju sami? Današnje sunce vratilo me na onu vrećicu, vratilo me na rečenicu toliko jednostavnu, a toliko moćnu – „Toliko je ljepote na ovome svijetu, ponekad imam osjećaj kako je ne mogu podnijeti.“ Jeste li ikada osjećali sve odjednom? Onu nepodnosljivu lakoću postojanja, postojanja koje smo uvijek spremni zakomplicirati…svesti na nešto što nije u njegovoj prirodi. Jeste li ikada stali i samo postojali? Na nekoliko sekundi…osjetili koliko jednostavan život može biti…ako samo govorimo ono što nam smeta ili jednostavno ne radimo ono što ne želimo raditi.

Koliko košta vreća laži? Koliko košta kilogram hrabrosti? Koliko košta da se ujutro probudim i počnem raditi ono što volim i najbolje znam. Zašto ljudi uporno odbijaju  biti sretni? Zbog čega osobe ostaju u nezdravim vezama i otrovnom okruženju? Je li zbog toga što hrabrost ne možemo kupiti. Zbog toga što je nekada lakše držati se za ono dobro poznato, bez obzira koliko štetno bilo. Zbog toga što je teško učiniti prvi korak, krenuti iz početka. Koliko košta vreća sreće, kilogram hrabrosti? Kada ćemo naučiti da šutnja nije zlato, šutnja nas često košta života! Šutiš li dovoljno dugo da ujutro sretneš Lestera…u ogledalu?!

IMGP9629IMGP9631IMGP9635IMGP9499IMGP9533

2e6b063a76fab040e173c6a8853644c613e50f391f862759cf02debfc2ad709a

Advertisements

2 thoughts on “Vrtlog života

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s