Izgubljena u prijevodu

palo

lost2

 

(Zbog lakšeg praćenja ove struje svijesti u ovom postu pričat ću ni o čemu. To ništa pojavljuje se u blagdanskim gužvama, među gomilama ljudi, kada u isto vrijeme osjećaš radost i tugu. Zbog lakšeg snalaženja  u ovom postu govorit ću o dva filma napravljena od strane dvije genijalne redateljice – Sofije i Gije Coppola – od kojih za drugu možda i nemam pravo reći da je genijalna jer je film o kojemu će biti govora njezin jedini film. Radi se o filmovima „Palo Alto“ i, vjerujem, svima vam poznatom „Lost in translation“.)

Kada bih samo jednim filmskim naslovom morala definirati najdraži ugođaj u filmovima rekla bih – Palo Alto, mada bi se tu našao još pokoji, ali njih sebično čuvam za neka druga vremena i neke druge postove. Zbog čega su mi ovakvi filmovi najdraži filmovi? Prije svega zbog jednostavnih, neki bi čak rekli besmislenih dijaloga. Za mene oni nisu besmisleni, to su razgovori koje svi dobro pamtimo, razgovori koje vodimo pod velikim odmorima ili srijedom kada bježimo s matematike i pijemo čaj u najdražem kafiću. To su razgovori izblijedjelih vremena, razgovori koji se s godinama gube, ostaju na tim velikim odmorima i ponovno se pojavljuju između prvog i drugog blok sata likovne kulture nekih novih klinaca.

Ovih dana pronalazim se na policama trgovina – rastrgana između ljudi, pripremanja hrane i čišćenja stana – ne stižem razmišljati, čak ni pod tušem, kradem vremenu vrijeme dok obavljam posljednju kupovinu za polusvečani/poluobiteljski ručak. Ovih dana u godini i ovih godina u mojim danima, otkrivam načine na koji razgovori evoluiraju. Je li uzrok tomu starenje, događa li se to samo nekim ljudima, utječe li okolina i tvoj posao na to da si sada razgovore o sreći i smislu života zamijenio razgovorima o trenutnoj temperaturi i vjetru koji puše baš kada svi odlaze iz frizerskog salona spremni za doček najvećeg nam blagdana?! Živim u nadi, a često sam i potpuno sigurna u to, da se razgovori između mojih prijatelja i mene nemaju namjeru mijenjati.

Kada su me jednom prilikom pitali kakve filmove volim, odgovorila sam da su mi najdraži filmovi oni u kojima se ništa posebno ne događa. Sada bih samo nadodala – oni u kojima se događa ŽIVOT. Rođakinje Coppola imaju to u genima, rekao bi moj najbolji prijatelj, prijatelj s kojim petkom u podne sjedim na molu pričajući o bojama u filmovima i platonskoj ljubavi. Gia i Sofia Coppola rođene su sa super moćima da svaku priču oboje svijetlo ljubičastim tonovima i ispričaju je na način na koji se pričaju bajke, a da u isto vrijeme ostanu OVDJE i SADA.

Osim savršenih tonova, savršeni dijalozi, glazba i odabir glumaca ono su što pronalazimo u najljepšem filmu koji sam pogledala u posljednje vrijeme. Emma Roberts, Jack Kilmer i Nat Wolff upotpunili su cijelu tu priču svojim genijalnim nastupom i koliko mi god bilo nevjerojatno, James Franco je odradio odličan posao, no za to je najvjerojatnije zaslužno to što je igrao ulogu ljigavoga profesora tjelesnog. Ovaj me film očarao svojom dubinom i lakoćom, svojom jednostavnošću te iskrenim i realnim prikazom tinejdžerske ljubavi, odbačenosti i pokušaja pronalaženja SEBE među SVIMA. Likovi ovoga filma gledaju jedni drugima u oči kada govore, gledaju u pod kada se srame i priznaju i sebi i drugima da još uvijek nisu sigurni što žele s ostatkom svog života. Pitaju se rade li stvari u svom životu s nekim razlogom ili razlozi za te radnje jednostavno ne postoje?

Ove dane, ove blagdane koje bih radije prespavala obojala sam bojama Coppola rođakinja i svijet sam prije spavanja gledala kroz ljubičasti veo. Ono što me navelo da se vratim jednom od najdražih mi filmova (Lost in translation) bila je poveznica koju sam uočila između ovoga i prethodnoga filma – razgovor. On se bitno ne mijenja u ovome filmu. Razgovor između izgubljenih tinejdžera i izgubljenih (polu)odraslih osoba jednako je zanimljiv, istom mjerom pogađa gledatelja i navodi ga da si postavi jednaka pitanja – postaje li život jednostavniji? Postoji li pravo vrijeme za donošenje velikih životnih odluka? Mijenja li se ljubav s rastom svjećica na torti?

Glavni likovi Sofijinog drugog filma, Bob (Bill Murray) i Charlotte (Scarlett Johanson), srodne su duše kojima ipak nije suđeno život provesti zajedno. Bob je u dugom braku za koji priznaje da mu je postao prevelik teret, a Charlotte je u braku tek dvije godine, no unatoč vrlo malom vremenskom periodu provedenom sa svojim mužem, ona se pita je li donijela pravilnu odluku. Njihovi putevi odlučili su se spojiti. Kroz čaše viskija i razmijenjivanje pogleda u liftu i hotelskom baru oni postaju najbolji prijatelji i platonski ljubavnici koji se ne srame priznati jedno drugome svoje najveće strahove. Ovaj sam film prvi puta pogledala dok sam bila još djevojčica, na kaseti koju je tatina žena posudila u videoteci. Tada mi ništa nije bilo jasno i moram priznati da sam film smatrala beskrajno dosadnim. Nekoliko godina nakon toga pogledala sam ga opet i naučila da je ljubav kada uspijevaš šutjeti s nekim dugo bez da osjećaš nelagodu. Naučila sam da nekoga iskreno voliš kada ga gledaš kako spava. Naučila sam da pravi prijatelji i ljudi koji znaju slušati gledaju jedni druge u oči. Naučila sam da završen fakultet i brak ne garantiraju životno zadovoljstvo i sigurnost. Naučila sam da učiš dok si živ, a da najviše toga naučiš kada se najmanje nadaš – u liftu, od potpunog stranca za kojeg je život odlučio da će ti barem na kratak period biti sve.

q1

IMGP9671

 

IMGP9787.JPG

IMGP9757.JPG

q3.jpg

IMGP9753.JPG

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s