Adaptacija ili kako sam počela pisati

adaptacija

Kiša je počela padati onoga trenutka kada je Luka krenuo na autobusnu stanicu. Ispratila sam ga do taxi stajališta i ostala još neko vrijeme tako stajati sama. Ne volim rastanke, taxi stajališta, autobusne stanice i željezničke kolodvore. Često puta, kada uđem u autobus ili taxi koji me vozi u Novi Sad, moram čvrsto zagristi donju usnu ili brojati u sebi do deset kako ne bih zaplakala. Volim plakati. Nakon plakanja osjećam se slobodno i svježe, kao da postojim cijelim svojim bićem, osjećam savršen spokoj u tih nekoliko sekundi. Kiša je obojala nebo u sivo, a ja sam se vratila u sivi stan, sivu sobu i sivi krevet koji sam ostavila razvučen kako bih imala više prostora za plivanje ispod ružičaste deke koja je najednom postala siva. Kada je sivo volim se družiti sa svojim knjigama, već pogledanim filmovima i starim fotografijama. Ponekad, dok je vani sivo, volim plakati u jastuke i previše kukati. Toga dana kukala sam svom najboljem prijatelju i govorila mu da, iako sam zadovoljna promjenama koje sam unijela u svoj život, dio mene ipak fali i ostao je u davno napisanim pričama, već pročitanim redovima. Ostala sam zatočena u nekim zaboravljenim word dokumentima, starim dnevnicima i bilježnicama. Moj prijatelj me nikada nije štedio jer kukanje nije opcija, a rješenje je bilo vrlo jednostavno – početi pisati, pisati svakoga dana, pisati bilo što.

No, prije nego što zapišem prvu riječ svog prvog teksta, odlučila sam postaviti pitanje (kako početi pisati iznova i postoji li lijek za writers block?) svom najdražem doktoru – googleu. Umjesto pisanja opet sam čitala. Čitala sam sve što je izgledalo kao potencijalni lijek za moju bolest. Od new age tekstova za samopomoć do savjeta drugih ljudi s kojima sam dijelila ovu noćnu moru iz koje nikako da se probudim. Svi ti savjeti bile su stvari koje sam već radila i koje me doista jesu ispunjavale, ali koje (očito) nisu bile dovoljne za prvu riječ mog novog teksta. Iscrpljena i pomalo razočarana, vratila sam se nečemu što me nikada nije napustilo – filmu! Otuširala sam se, obukla najudobniju pidžamu (tatine dukser gaće) i krenula u ponovnu avanturu s kokicama, limunadom i Nicolasom Cageom. Upalila sam „Adaptaciju“. Mogla sam se poistovjetiti s glavnim likom i njegovim patnjama i pomislila sam da je ponovno gledanje tog filma baš ono što mi treba. Bila sam u pravu, potvrdila sam sama sebi kako je slušnje unutrašnjeg glasa uvijek dobra ideja. To je ujedno bila i prva od gore navedenih promjena koju sam unijela u svoj život – slušati više sebe, a manje druge ljude!

Ovaj film govori toliko toga na toliko predivnih načina. U nekim trenucima zarose mi se oči, naježi mi se cijelo tijelo i poželim vrištati iz sveg glasa. Ljuta sam jer su ljudi stvoreni za puno više od straha i kukavičluka, skrivenih veza, licemjerja i igranja po tuđim pravilima. Ovo je film o cvijeću, pisanju, ljubavi i strasti. Charlie Kaufman (Nicolas Cage) scenarist je čiji je zadatak adaptacija romana „The Orchid Thief“ spisateljice  Susan Orlean (Meryl Streep) o bezubom uzgajivaču cvijeća, Johnu Larocheu (Chris Cooper), koji je u potrazi za rijetkom vrstom orhideje. Problem nastaje u trenutku kada se Charlie nađe u nemogućnost da napravi adaptaciju za film te na nagovor svog brata blizanca započinje utrku za inspiracijom i avanturu života. Postoje indikacije da Charlijev brat blizanac (Donald) ne postoji i da je samo plod njegove mašte, njegov alter ego, ali time se svaki gledatelj treba pozabaviti sam.

Kroz razvoj radnje filma, rast njegovih likova, kroz ovaj put popločen strahom, strašću i emocijama, razvila se i moja ideja za blog. Dok sjedim u svojoj sivoj sobi i gledm film – ja nisam puki promatrač. Ja sudjelujem u svemu tomu. U odnosu između dva brata, ja pronalazim situacije koje sam nebrojeno puta prošla s vlastitom sestrom. U strahu glavne junjakinje, ja pronalazim svoje strahove koje sam davno ostavila iza sebe. U bespotrebnom ismijavanju bezubog uzgajivača cvijeća od strane Susaninih prijatelja i njezina muža, ja vidim osude današnjeg društva koje najčešće gleda na ono vanjsko i materijalno. Riječima svih ovih likova ja mogu dodati svoje riječi, svoje viđenje svijeta, ljudi i situacija kroz koje oni prolaze. Ja ih mogu povezati s dragim mi ljudima, sa samom sobom i mogu drugima prenijeti stvari koje sam naučila ili primijetila.

Imala sam ideju, svidjela mi se, kroz filmove mogu najlakše govoriti o sebi i stvarima koje volim i koje me inspiriraju. No, trebalo je napraviti sljedeći korak i krenuti! Kažu da je najteže krenuti, ali meni je bilo teže stajati u mjestu. Osvrnula sam se na prošlu godinu i promjene koje sam unijela u svoj život i one koje su došle same od sebe. Nekako se sve slagalo na svoje mjesto. Okružila sam se ljudima koje volim, maknula od onih za koje sam mislila da mi ne donose dobro. Počela sam redovito ići u šetnje prirodom i shvatila sam da mir koji tamo pronalazim traje duže od mira koji dobijem nakon što plačem. Počela sam razmišljati na drugačiji način i bila sam ponosna na sve to. Bila sam ponosna na svoje bližnje, gledala sam ih s osmijehom na licu dok su sa strašću radili ono što vole. Ponosna sam na svoju sestru i ovo je zapravo prvi puta da joj javno priznajem da je ona moj uzor. Ponosna sam na svoje prijatelje, svog dečka. Ponosna sam na sve te ljude koji se trude.

Ovaj post nema neku posebnu poruku, ovo je tekst koji je nastao za jednog sivog, ali radosnog dana. Nisu svi sivi dani tužni i nisu svi sunčani dani bez suza. Ovo je post o filmu kroz koji sam utvrdila da treba pratiti svoje srce i ići za svojim strastima bez obzira što ti govorili drugi jer kao što Donald kaže: „You are what you love, not what loves you. That’s what I decided a long time ago.“

CIMG2149

CIMG1867CIMG1712

CIMG1581

CIMG2382CIMG2383

 

IMGP9246

IMGP9282

 

Advertisements

6 thoughts on “Adaptacija ili kako sam počela pisati

      1. Slava says:

        film gledah 2 dana haha 🙂 nekako mi se niej dopao, tek zadnjih pola sata mogu rec da mi je privukao paznju, u sutini to sad i nije bitno, bitno je da je nekog inspirisao, pokrenuo da zapocne nesto u cemu će uzivati

        ovo mi je najbolje od cijelog filma “You are what you love, not what loves you. That’s what I decided a long time ago.“ 😀

        ps. ove fotke su mi super to nesto iz tvoje arhive ili?

        Like

      2. ninabljak says:

        a sve ovisi o tome kakve filmove volis, vec sam u jednom od svojih tekstova rekla da ja volim mirnije filmove u kojima nema bas puno akcije, ali u kojima se dogadja zivot! ne znam kakve filmove inace volis. a ove fotografije su moje, da. stavila sam ih jer spominjem to kako mi se zivot u zadnjih godinu dana dosta promijenio, a tim fotografijama sam htjela to dopuniti :3 hvala ti (:

        Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s