U smrti se sniva

Life-After-Death-Movie-dead-like-me-4466511-640-352

Ne događa mi se često da zaboravljam stvari. Sve brojim nekoliko puta. Radim popise stvari koje trebam napraviti ili ponijeti, odnijeti nekome, naučiti, kupiti ili oprati. Kada idem u dućan, imam popis stvari na bijelom papiriću. Zapravo, sklona sam zaboravljanju ukoliko ne napišem stvari na papir, a pišem ih gotovo uvijek, stoga ne zaboravljam često. Zaboravila sam slušalice i pri povratku u Novi Sad borim se s demonima Narodnog radija i bespotrebnim pričama mojih suputnica koje su starije od pedeset i pet. Oko mene je proljeće, stvarno je divna priroda oko Iloka, sve je zeleno, a ja razmišljam o beskućnicima i smrti. Bit će im manje hladno za ovih uranjelih ljetnih dana. Zbog čega razmišljam o smrti dok sve oko mene ponovno oživljava kroz bijele cvjetove i pupoljke? Zbog čega ove žene vozaču pljuju drugog vozača koji vjerojatno nije učinio ništa loše, osim što je odbio slušati ogovaranja nekog trećeg (vozača)? Danas je teško odgovoriti na pitanja, danas je dan koji ne zahtijeva odgovore.

Vrlo sam mlada postala svjesna činjenice da svi umiremo. Bila sam osnovna škola kada mi je umrla baka. Moj prvi susret sa smrću. Nakon sprovoda ležala sam kraj mame u krevetu, već sam odavno trebala spavati, ali nisam mogla. Moje bake više nije bilo i to me je držalo budnom, počela sam osjećati neobjašnjiv strah i posjedovala sam jedno veliko ZAŠTO čije ZATO nisam mogla pronaći ni u jednoj knjizi. Sjećam se da me je prijateljica iz osnovne škole pitala zašto nedjeljom ne idem na misu, odgovorila sam joj da mi idemo na groblje, misleći da si, ako nedjeljom ideš na groblje, jednako velik vjernik i čovjek. Na kraju se ispostavilo da je moja majka, koja nedjeljom nije išla na misu, puno veći čovjek od onih za koje sam znala da su tamo svake nedjelje. Nakon bakine, smrt se sve češće pojavljivala u mom životu, u životu drugih ljudi, prijatelja i rodbine. Smrt postane sastavni dio života i više ne strepiš noću jer shvatiš da se ljudi rađaju, stare i umiru kada za to dođe vrijeme. No, sada su me počele zanimati malo drugačije stvari – postoje li neki drugi oblici života i što se događa nakon što umremo, imamo li dušu i gdje ona odlazi kada tijelo umre?! Sve sam češće odlazila u knjižnicu, posuđivala knjige o paranormalnom i zadržavala se na odjeljku za odrasle. Čitala sam o vilama, vješticama i mitološkim bićima. Bilo mi je nekako bezveze da smo jedini i sami u tolikom prostranstvu i htjela sam pronaći odgovore na sva pitanja koja sam imala.

Smrt sam češće viđala i na TV-u. Voljela sam biti sama kod tate, ušuškati se u fotelju i gledati serije. Bila sam već velika (naravno samo u vlastitim očima) i više nisam gledala crtiće. Imala sam i omiljenu seriju i tada se, vjerujem, rodila ogromna ljubav koja traje sve do danas. Dead like me serija je koju moram staviti na prvo mjesto u top pet serija svih vremena. Ono što mi se svidjelo, i što mi se kod te serije sviđa još uvijek, jest način na koji se pristupa smrti. Georgia Lass (Ellen Muth) djevojka je, na prvi pogled, kao i svaka druga. Živi u normalnoj kući, s normalnim roditeljima i normalnom mlađom sestrom. Ubrzo saznajemo kako je Georgia ipak nešto drugačija od svojih vršnjaka. Ona je osamnaestogodišnjakinja koja je odustala od fakulteta jer ga smatra bespotrebnim, ona ne želi živjeti kao svi ljudi i ne želi imati normalan posao. No, unatoč njezinim željama i drugačijem shvaćanju života, ona se, na zahtjev svoje majke, ipak zapošljava. Nakon samo nekoliko sati rada, pod pauzom za ručak, Georgia umire neobičnom i bizarnom smrću – biva pogođena zahodskom daskom ruske svemirske letjelice Mir te ubrzo otkriva kako još neko vrijeme neće prijeći na „drugu stranu“ i kako je postala sakupljačica duša (grim reaper).

Smrt je virila iza svakog ugla, susretali smo je u parkovima u obliku osmrtnica, plavih ili crnih, u novinama, na vijestima. Navikavali smo se na nju. No, postojale su smrti teže i strašnije od ostalih. Teško se pomiriti s vlastitom smrću u godinama neiskustva, a još teže padaju smrti najbližih nam ljudi, u trenutcima koji nisu za smrt pogodni. Starost i smrt idu ruku pod ruku, kada razmišljamo o smrti nekako je normalno misliti da onaj tko umire, umire star i nemoćan. Što se dogodi kada to nije slučaj? Kada je smrt odlučila doći ranije? Kako se nositi s tim? Imala sam sedamnaest godina kada mi je umrla majka. Tih dana mrzila sam cijeli svijet. Sjećam se kako su me svi gledali kada sam ponovno krenula u školu i mrzila sam svaki novi sat jer nisam htjela primati riječi sućuti profesora i učenika koji to još nisu bili rekli – primi moju sućut. Što je to uopće značilo? U nekim sam trenucima mislila da sanjam, a kada sam išla iz škole slučajno bih krenula ka njezinoj zgradi i tek bih na pola puta shvatila kako je stan prazan i kako više ne živimo tamo. Nisam se znala nositi s tim i lagala bih kada bih vam rekla da sam nakon osam godina to naučila. Nisam. Takve stvari čovjek nikada ne može naučiti. No, naučila sam da ljudima treba češće govoriti – volim te! Da češće trebaš reći – oprosti! I da je u redu nekada popustiti i ne svađati se zbog sitnica. Naučila sam da treba više razgovarati i voljela bih da sam svojoj majci mogla reći neke stvari koje sam znala i sa šesnaest, ali ih iz nekog razloga nisam govorila. Voljela bih da sam joj više puta rekla – HVALA!

Ovu sam seriju odabrala jer se u njoj sve gore navedeno isprepliće sa smijehom. Komične situacije polako se povlače u sjenu i u nekim trenucima prevladaju sva ona pitanja koja sam ja sebi postavljala nakon što su mi umrle baka i majka. Smijeh koji na našem licu izmami situacija sa zahodskom daskom biva smijenjen ozbiljnim pitanjima koja si Georgia postavlja nakon što sazna da je mrtva. Što sada? Zašto ja? Sve su to ozbiljna pitanja čiju oštrinu možemo ublažiti jedino smijehom i komičnim situacijama kojih ovoj seriji ne manjka. Prijatelj mi je jednom rekao da se nakon smrti bliskih mu ljudi prisjeća samo situacija koje su bile lijepe i vesele i to pravilo pokušavam uvesti u svoj život. Volim se sjećati svoje majke kako pleše, volim je vidjeti u sestrinim pokretima i očima, volim kada mi kažu da se smijem kao ona, volim što smo imale svoju pjesmu i volim što me uvijek poticala da radim stvari koje želim i da budem svoja i drugačija.

Dok se vozim u autubusu, dok slušam jednu te istu priču žena koje imaju više od pedeset i pet, razmišljam je li im netko umro u skorije vrijeme. Boje li se one smrti? Što misle što se događa kada nastupi smrt? Dok tako razmišljam o svim tim stvarima u vrijeme kada sve ponovno oživljava, odlučim pitati prolaznike što misle o smrti, životu, o životu nakon smrti, odlučim krenuti u avanturu, koja je doista to i bila… a i što je život, ako ne avantura?

IMGP9914

Zoran (32) : „Smrt smatram neizbežnom. Ne verujem u paranormalne stvari, ali ne isključujem mogućnost postojanja nečega nakon smrti.“

IMGP9915

Sanja (23) : „Ne razmišljam puno o smrti. Svakome tko je živ smrt predstavlja zagonetku, a o nečemu što nismo doživeli, možemo samo nagađati.“

IMGP9920

Miroslav (75): „Što je smrt? Smrt treba prevazići, ne treba je se plašiti jer to je ipak produžetak bivstvovanja ili bitisanja na drugi način.“

IMGP9921

Slobodan (75): „Ljudski je život toliko kratak da je pretenciozno govoriti o nekakvim zaključcima vezanim za život ili smrt!“

Advertisements

10 thoughts on “U smrti se sniva

  1. Nora says:

    Nekidan sam nasla staru tekicu u kojoj je izmedu ostalih bila zapisana i tvoja pricica koju si objavila na Asku ili Tumblru, ne sjecam se vise. Znam da sam te pratila i da sam volila nacin na koji pises pa sam te isla potrazit (stalker :D) da vidim pises li i dalje i nadoh ovaj blog i bas mi je drago. Divno divno, samo nastavi!

    Like

  2. Ivon says:

    Prekrasna si, Nina! Jako dubok, iskreb i realan tekst.
    Posebice mi se sviđaju Miroslavov i Slobodanov odgovor na pitanje.
    Pusa od Ivone!

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s