Frances Ha – Frances i ja

frances

Glazbom se podsjećam da sam rođena u krivo vrijeme. Nedostaje mi vrijeme kada smo jedni druge nazivali na kućne telefone. Nedostaje mi vrijeme o kojemu sam čitala iz knjiga, vrijeme koje nije moje u stvarnosti, ali bi trebalo biti. Nedostaje mi vrijeme u kojemu moraš prići djevojci, napisati joj pismo i ostaviti u sandučiću ili ga stidljivo predati njezinoj najboljoj prijateljici. One će se smijati dok ga budu čitale, a on će ju držati za ruku na koncertu nekog pank benda za koji danas više nitko ne zna.

Stvarno sam pokušala ne ostavljati maramice po sobama vaših stanova. To mi nije pošlo za rukom. Ispričavam se svima zbog toga. Nisam postala ni urednija dok kuham. Kao da slušam riječi svoga oca dok mi Luka govori kako sam strašno neuredna u kuhinji i kako svaka stvar treba ići na svoje mjesto čim je upotrijebiš. Ali meni je jednostavno lakše pospremiti sve nakon kuhanja. Često ne razumijem zašto ljudima smetaju takve stvari.

Frances Ha film je o (ne)odrastanju. Francis Ha djevojka je koja ima hrabrosti zauvijek ostati dijete, pretrčavati dok je crveno, plesati po ulici i otići u Pariz na dva dana jer je tako odlučila prije pet minuta. Ovaj film prepun je genijalnih rečenica koje ohrabruju. Ne, nisi prestar u dvadeset i sedmoj i nije grijeh neko vrijeme stajati u mjestu dok se svi tvoji prijatelji kreću u nekim drugim, zrelijim smjerovima. Nikada nisam bila fan ljudi koji tapkaju u mjestu cijeli život, ali nekada čovjek ne zna kojim putem krenuti i je li uopće našao ono što će ga voditi kroz život. Isto tako, ljudi često misle da znaju što je bolje za tebe, tvoje ciljeve smatraju smiješnima, a sitne korake (kojima naposljetku ponosno dokoračaš do cilja) uopće ne primijete. Ovaj film govori o tomu kako je potpuno normalno privremeno raditi poslove koje ne voliš kako bi se kasnije mogao baviti onim što te ispunjava. Ova priča pokazuje kako je u redu biti izgubljen neko vrijeme jer vrijeme to od tebe zahtijeva. Vrijeme te uči i pokazuje ti kamo i kako.

Dok gledam ovaj crno-bijeli film po ovom sivom vremenu koje se pokušava ušuljati u sobu kroz prozor, razmišljam koliko smo zapravo slične. Frances i ja. Razmišljam kako često puta sa mnom nisu mogli izaći na kraj. Radila bih po svome, čitala romane u vrijeme ispitnih rokova i glasno prepričavala priče kojih bi se drugi stidjeli. Ja nikada nisam. Nekada bi mi bilo žao, ali više puta ne, i volim kada mi tata subotom kaže kako je zapravo bolje što još uvijek studiram. Često nas ne shvaćaju u paketu, mog tatu i mene. Prvo se deremo jedno na drugo, a onda si pogledima kažemo oprosti i volim te. Jer sinovi to ne govore glasno, već pokazuju djelima.

 

Imam dvadeset i pet godina i nikada nisam naučila vezati pertle na pravi način. Trebalo mi je oko dvadeset godina da prestanem ostavljati odjeću po podu i trebat će mi cijela vječnost da prestanete viđati maramice po krevetima i stolovima. Trebalo mi je dvadeset godina da se prestanem duriti kada nije po mome i trebat će mi cijela vječnost da se naučim raspravljati kako to rade odrasli ljudi. Kada volim nekoga ili nešto, branim to svom snagom. Kada mi se nešto ne sviđa kažem to jasno i glasno.

Frances radi slične stvari. Nastavlja putem za koji mnogi misle da je krivi. Dečku svoje najbolje prijateljice jasno daje do znanja da ga ne voli. Na večeri nekih prijatelja njezine nove cimerice otvoreno daje do znanja da ne misli na način na koji misle svi oni. Sviđa mi se kako opisuje svoju savršenu vezu. Jednom prilikom tu sam rečenicu zapisala u jedan od rokovnika u koje zapisujem sve u što se zaljubim. Ona glasi ovako: “…to je ono kada si s nekim i voliš ga i on to zna… ali sada ste na zabavi… i oboje pričate s drugim ljudima i smijete se i sjajite iznutra… i onda pogledate na drugi kraj sobe i uhvatite se pogledom… ali ne zato jer ste posesivni i taj pogled nije izazvan požudom… već zato… zato što je to vaša osoba u ovom životu. I smiješno je i žalosno, ali samo zato što će završiti, i ovaj život i taj tajni svijet koji imaš s tom osobom, neprimijećen od očiju javnosti. To je nešto slično onomu kada kažu da postoje druge dimenzije svuda oko nas, ali ih mi nismo sposobni vidjeti.“

Nevjerojatno je vidjeti osobe koje žive ono što vole. Frances nikada ne odustaje. Ona zna za što je rođena i to živi, to pleše. Zbog toga toliko volim ovaj šareni crno-bijeli film. Počela sam pisati sa sedamnaest. S osamnaest sam skupila hrabrosti pročitati svoje tekstove među drugim učenicima moje škole. To me je odvelo na državnu smotru literarnih, dramskih i novinskih radova. Vječno sam zahvalna svojoj profesorici hrvatskoga jezika na tomu. Predivno putovanje i riječi žirija koje nikada neću zaboraviti: „Ako se ne budeš bavila pisanjem, promašila si profesiju.“ Nakon dvadeset i prve riječi su pobjegle s mojih papira, s tipkovnice. Nisam više imala onaj žar u sebi i crve u prstima. Prestala sam pisati. Mislila sam kako više nemam što reći i kako više nisam dovoljno tužna da svojim riječima dirnem drugu osobu.

S dvadeset i pet shvatila sam kako ne moraš biti tužan da bi pisao, kako je jednako dirljivo pisati o sreći. Shvatila sam da sve prave ljubavi nisu tužne i kako nije ni lijepo ni romantično povrijediti onoga koga voliš. Shvatila sam da je pravi onaj koji te pogleda iz drugoga kuta sobe dok razgovara s prijateljima o nekim vrlo bitnim stvarima. Naučila sam da nisi neuredan ako ponekad ostaviš prljavo suđe i da postoje ljudi koji spremaju odmah i oni koji pospreme tek nakon kuhanja. Ja spadam u ove druge. S dvadeset i pet naučila sam da ne postoji ispravan način vezanja pertli i da postoji samo jedan način na koji trebaš voditi život – TVOJ NAČIN.

CIMG3113

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s