Sada i nekada

now

Volim govoriti o sebi kroz filmove. Ne pišem o njima jer sebe doživljavam kao nekakvog kritičara ili znalca, pišem o njima jer me, kao mirisi, glazba ili fotografije, vrate na sva ona mjesta u srcu i glavi kojima sam prolazila gledajući ih. Nekada su to vrlo mračna i melankolična mjesta, vjerojatno i vlažna, podsjećaju na podrume i imaju onaj miris koji se osjeti kada uđete u stare zgrade. Nekada su to vedra i vesela mjesta; prostrane, osunčane livade koje odjekuju dječjim osmijesima. „Now and then“ jedan je od filmova koji me vrate na ova druga, sretnija mjesta, film je to moga djetinjstva. Radnja ovoga filma, koji sam prvi puta pogledala kada sam bila dijete, započinje 1991. godine, kada se četiri prijateljice iz djetinjstva ponovno okupljaju u svom rodnom gradu. Meni najdraža od njih četiri, Samantha (Demi Moore), pripovijeda glavnu priču retrospektivno i vraća nas dvadeset i jednu godinu unazad. Nalazimo se u 1970. godini, pred djevojčicama je ljeto puno promjena, ljeto koje će pamtiti do kraja života.

Sa tek napunjenih devetnaest, pri prvom pokušaju samostalnog življenja i studiranja, pogledala sam ovaj film povnovno nakon dugog niza godina. Od tada ga gledam jednom godišnje i odmah kada ga upalim, i  čujem tematsku melodiju new line cinema studija, prođu me trnci cijelim tijelom. Scena djece koja se bezbrižno igraju na livadi vrati me u vrijeme kada sam i sama bila dijete pa krenem u avanturu sa svojim najboljim prijateljicama. Vidim nas kako ležimo u hladu, ispod breza, i jedemo ledenice kupljene na ljubičastoj trafici preko puta našeg nebodera. Vruće je i peku  me tabani od hodanja po vrelom betonu i preskakanja lastiša bosih nogu. Uvijek sam se budila posljednja i kada bih sišla pred zgradu moje prijateljice već su izmijenile nekoliko mjesta i igara. Trčala sam niz stepenice u minijaturnim klompama, da, to ljeto klompe su bile in i voljeli smo ih svi osim susjeda koji su dobivali slomove živaca kada bismo trčale po hodnicima. Mislila sam kako ću tim užurbanim tempom nadoknaditi sve ono što sam prespavala i potajno se nadala da sam preskočila igranje bebama. Bebe su mi bile dosadne i uvijek bih odabirala barbike umjesto njih.

Bilo nas je pet u stalnoj postavi; Lucija, Dunja, Matea, Tena i ja. Igre su bile ogromno polje koje nikada nije bilo istraženo do kraja. Nekada bismo satima namještale stanove našim barbikama, a nakon toga odlučile da su barbike baš dosadne i bezveze. Onda bismo dobro pokisnule na ljetnom pljusku pa radile kolače od blata i bacale ih na zgradu te gledale čiji će kolačić ostati duže zalijepljen. Često smo se natjecale, nekada same, nekada u parovima. Ja sam najviše voljela Dunju, ona je bila moja nerođena sestra i nije me živcirala čak ni onda kada bi me gađala papučama dok gledam svoje omiljene crtiće. Iako sam i kao mala imala trenutke kada sam željela biti sama, Dunja mi nikada nije smetala, ona je i tada bila dobrodošla.

Polako smo rasle, a barbike i bebe bile su u podrumima, pod krevetima i u kutijama. Zamijenile smo ih pokemon kartama, leksikonima, reketima i igranjem zelenih. Navečer bismo se igrale žmire, a kada smo bile dovoljno velike za igru dalje od naše zgrade, žmiru smo zamijenile igranjem lopova i žandara. Tih godina strašno su nas živcirali dječaci i nikako nismo mogle shvatiti zašto nas vijaju i čupaju za kosu. Polako se raspadala naša stalna postava, bile smo fokusirane na društvo iz škole i tamo smo stvarale prijateljstva koja traju do danas. Dunja je i dalje dolazila kod mene, i dalje smo skakale po mom najružnijem i najvećem okruglom, plavo-tigrastom krevetu, i dalje sam je voljela više od svih. No, Dunja je bila dio mog svijeta unutar naše zgrade, a postojao je i svijet školskih klupa, razredni svijet, svijet u koji smo spadale Matea i ja, ali i još nekoliko djevojčica od kojih sam najviše voljela Leu, Vedranu, Anu i Tenu. Često bismo se penjale na krov vrtića u koji smo nekada išle i maštale o tome kakve ćemo živote imati, tko će biti naš muž i hoćemo li živjeti negdje daleko. Još uvijek smo se igrale, iako toga nismo bile svjesne, mislile smo kako smo već velike i kako su sva ta dječja posla iza nas. Igrale smo se i kada je svaka od nas odabrala  kamenčić koji je predstavljao našeg budućeg muža, ja svoj još uvijek čuvam u kutiji u kojoj leže uspomene, spreman čeka dan moga vjenčanja. Igrale smo se i kada smo spasile napuštene mačiće, napravile im kućicu od drvenih paleta i hranile ih na smjene. Tih sam se dana budila ranije no inače i mojoj majci nikada nije bilo jasno kako sam se, zbog nekih tamo mačaka, mogla ustati na prvi zvuk budilice, a dogodilo se više od dva puta da mi moraju provaljivati u stan jer nisam čula zvonjavu telefona, interfona i kućnog zvona. Igrale smo se i kada smo se upisivale u knjige prijateljstva i pokušavale biti što originalnije, koristiti što više markera i sličica. Igrale smo se i kada smo glumile da imamo bend, svirale air gitare i bubnjeve uz zvuke Nirvane. Igrale smo se i ljeti dok smo se kupale u bazenu kod Lee ili na Banji rano ujutro, skrivečki. Igrale smo se na svim rođendanima i razrednim zabavama i ekskurzijama. Igrale smo se i svakog Velikog četvrtka. Igrale smo se baš onih dana kada smo mislile da smo potpuno odrasle. Igrale smo se dok smo čitale najdraže stripove zamišljajući da imamo super moći.  Igrale smo se dok smo crtale ogromnu žabu na zidu moje sobe, bez da sam pitala majku smijem li. Igrala sam se i nakon toga sama, u kazni, dok sam čitala „Pobunjenog mladca“ ili „Niz nesretnih događaja“. Igrale smo se kad god smo bile zajedno.

Osoba koja je bila najmaštovitija i koja je svaki dan mogla izumiti novu igru bila je moja sestra. S njom sam dijelila sobu i tajni svijet koji je bio vidljiv jedino kada zaroniš u kadu dok se kupaš. Ona je znala od stana napraviti svijet nalik onome u Super Mariju i znala je od dnevne sobe napraviti dvoranu. Bila sam jako tužna kada se jednog dana probudila s otečenim grudima i kada joj više nisam smjela prići na metar. Često nisam shvaćala zašto je ljuta na mene i zbog čega se tučemo češće nego inače. Odgovor na to pitanje bio je misterij sve dok ga jednog dana nisam upoznala sama – pubertet. Odrasla je prvo moja sestra, pa Tena, pa smo odrasle Matea i ja, odrasla je i Dunja nakon nekog vremena i više nitko nije imao knjige prijateljstva, igrao lopova i žandara ili jeo ledenice iz Patričara. Postale smo velike, počele se šminkati i izlaziti vikendom, našle smo i dečke, neke od nas imaju i dijete, posao ili zaručnika. A igra? Igru rijetko viđam, kao i djecu. Više nema dekica na hodnicima naše zgrade, nema ih ni ispod onih breza, više nitko ne igra ni žmire. Pravljenje kolača od blata zamijenila su djeca mobitelima i igrama na tabletu, baš rijetko čujem viku djece ispod prozora i mislim da je jako tužno što se vrlo malo djece igra onako kako smo se igrali mi.

Dok ponovno prolazim kroz avanture s ove četiri dvanestogodišnjakinje, obuzme me neka tuga. Kada ih gledam kako voze bicikle, kako broje novce namijenjene za kupnju kućice na drvetu, kako se kupaju u jezeru, kako dozivaju duhove, kako se povjeravaju jedna drugoj i kako se prvi puta zaljubljuju. Dok gledam sve to, tužna sam što danas vidim djevojčicu kako drži mobitel koji joj ne stane u džep. Dok gledam sve to, ljuta sam jer se današnja djeca igraju na facebook i instagram profilima. Ljuta sam što ih rijetko viđam na livadama kako uživaju u mirisu tek pokošene trave. Ljuta sam što svoje junake ne pronalaze u stripovima i knjigama, već na lažno obojenim profilima današnjih instant zvijezda. No, sretna sam i uvijek ću biti ponosna na svoje djetinjstvo. Na sve svoje prijateljice i maštu koju smo posjedovale. Ponosna sam i na dječake koji igraju košarku svakoga dana ispred moje zgrade u Novom Sadu. Volim ih vidjeti kako jedu sladoled i kako se, nekada, ljute jedni na druge. Volim čak i kada me probude svojom vikom, a vjerujte, to je jednoj spavalici teško voljeti.

img005

img007

img009

img010

img008

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s