Zašto Novi Sad?

 

Sjećam se, tog dana sjalo je sunce. Probijalo se kroz bijele rolete i tjeralo me da gledam u pod. Ili sam možda gledala u pod jer mi je bilo neugodno reći – neću proći godinu i ne želim ovo više studirati! Sjedila sam tako, sa suzama u očima, i gledala u svoje noge. Tata se nije puno živcirao, ali morala sam se složiti s njegovom odlukom i upisati neki drugi fakultet. Idem u Zagreb, odlučili smo još istog tog dana. Polako sam prikupljala materijal za državnu maturu i radovala se i Zagrebu, i filozofiji, i svim prijateljima koji su tamo već živjeli. Preda mnom je bila jedna godina pauze. Jedna od najdražih godina moga života. Ustajala bih se ujutro, odlazila u nabavku, nakon doručka čitala bih, a onda pravila ručak. Jedan za mene, jedan za tatu. Imala sam vremena za sebe i stvari koje sam voljela. Navečer bih odlazila u Walkow i pila pšenično pivo sa svim ljudima koji nisu studirali ili bili u školi. Bilo nas je malo. Znalo se točno tko gdje sjedi i tko što priča nakon trećeg piva.

A onda je jedne večeri Zagreb pao u vodu. Sjedila sam kod Sanje na krevetu, jela kekse i slušala je kako govori. Sanja je uvijek imala najzanimljivije priče, uvijek bi mi preporučila najbolje filmove i knjige. Učila me je i o glazbi, modi i šminkanju. Nekada bi mi čak šila robu. Obožavala sam naš mali svijet i to što mi je zapravo bilo zabranjeno dolaziti kod nje. Sanja mi je uvijek govorila kako bi bila savršena glumica i tjerala me da se okušam na akademiji. Kada sam došla doma, otvorila sam web stranice svih mogućih akademija i potpuno slučajno našla sam se na stranici Filozofskog fakulteta u Novome Sadu. Zagreb je odjednom postao nebitan i danima sam u sebi smišljala priču koju ću servirati tati. Bilo me strah njegove reakcije, nisam željela slušati priče o tomu kako odustajem od svega i kako sam neozbiljna. Kuhao se taj Novi Sad nekoliko dana u meni, a kako sam po prirodi nestrpljiva i kako jednostavno ne mogu držati ništa u sebi, eksplodirala sam za vrijeme zajedničkog ručka. Govorila sam o novom početku, potencijalnoj avanturi života, o tomu kako mi se njihov program više sviđa, kako tamo imamo rođake, govorila sam sve što mi je palo na pamet. A nakon nekoliko sekundi tišine tata je rekao da je to najpametnija odluka koju sam donijela do sada. Tako je sve počelo.

Sjećam se dana svoje selidbe kristalno jasno. Sjećam se knjiga koje sam ponijela. Kutija za nakit i sitnice. Sjećam se koju sam glazbu slušala. Sjećam se i tko nas je vozio. Sjećam se svih osjećaja koji su se miješali u meni. A onda su nastupili dani zbog kojih sam mislila da je moja odluka ipak najgora odluka od svih koje sam ikada donijela. Bila sam sama. Nisam imala prijatelje, Walkow i vikendom nisam znala što bih sa sobom. Na fakultetu jedva da sam i s kim pričala, a doma bih se vraćala uplakana. Jedino što mi je polazilo za rukom bilo je pisanje. Pisala bih i po nekoliko priča dnevno i gubila se između redaka. Danju bih spavala, noći sam trošila na kuhanje, pisanje i čitanje. No, to nije dugo trajalo. Upoznala sam predivne ljude s kojima sam išla na fakultet i dvije od njih moje su prijateljice i danas. Zavoljela sam Novi Sad kao nijedan grad do sada. On je postao moj i nekada sam imala osjećaj da je moj oduvijek.

Novi Sad naučio me voljeti i raditi stvari na koje prije nisam ni pomišljala. Dok sjedim u čekaonici stomatološke ordinacije uvijek u ruke uzmem neku knjigu. Oni ih tamo imaju puno. Najdraža mi je ona s fotografijama i kratkim pričama o Novom Sadu. U jednoj od njih jedna je žena napisala kako ne shvaća ljude koji u Novi Sad dođu nešto kasnije u svom životu i ne stvore TU vezu s Dunavom. Ja nisam jedna od njih. Dunav i ja imamo snažnu vezu koju ništa ne može slomiti. Gledala sam u knjigu sa suzama u očima i pitala se što će se dogoditi kada završim fakultet. Kamo ću odlaziti kada budem tužna i postoji li itko tko zna utješiti bolje od Dunava. Pitala sam se čijim ću se plažama šetati i na čijem pjesku sjediti. Pitala sam se čiji će me ribari pozdravljati i među čijim ću se krošnjama gubiti. Tko će mi reći – ma opušteno – kada u kafić uđem potpuno bijesna i u čijim još pekarama postaneš „komšinica“ nakon drugog dolaska.

Novi Sad grad je koji ima dušu kao nijedan drugi. Postoje gradovi koji su tvoji jer se u njima rodiš i postoje oni koji su ti jednostavno suđeni. Oni u kojima se osjećaš kao da si došao doma iako si zapravo stranac. Novi Sad jedan je od njih. Svaka njegova ulica priča svoju priču. Njegovi ulični svirači tjeraju te da staneš i zapjevaš, oni sviraju i po kiši i po snijegu. Njegovi ljudi susretljivi su i nasmijani, nije ih briga odakle si i koje si vjere, s njima je sve opušteno i uvijek su raspoloženi za priču. Volim Novi Sad. Volim njegove parkove. Volim Dunav i volim duge šetnje njegovim plažama. Na Ribarcu sam ostavila sve svoje tajne, svaki moj problem isprala je rijeka. Volim prelaziti most i gledati u „Špic“. Volim puniti baterije u Kameničkom parku. Subotom volim proći kraj „Porte“, sjesti na pod i ispijati pivo s ljudima koje vidim prvi puta u životu. Volim novosadske kafiće i restorane, volim se nalaziti ispred Pozorišta ili Katedrale, volim i taksiste koji nikada ne šute. Volim ovaj grad i volim kada me pitaju – zašto baš Novi Sad? – a ja im ispričam sve ovo još jednom.

CIMG1564

CIMG1705

CIMG1798

CIMG1852

CIMG1963

viber slika

IMGP9433

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s