Zbog čega država nema pravo odlučivati o tijelu žene

4-luni-1

Petak je uvečer. Vani je dovoljno toplo za šetnju kratkih rukava. Ljeto se gotovo može namirisati, a u zraku osjećam neopisiv optimizam. Usporavam korak ne bih li produžila svoj boravak vani. U stanu me čeka upaljen film i stvarno mi je mrsko ponovno osjetiti toliku jezu na svojoj koži, u ovoj predivnoj, predljetnoj večeri. Radi se o rumunjskom filmu „Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana“ redatelja Cristiana Mungiua, za kojega kritičari kažu da je napravio remek-djelo europske kinematografije. Film započinje scenom u studentskom domu. Dvije cimerice i najbolje prijateljice, Gabita (Laura Vasiliu) i Otilia (Anamaria Marinca) naći će se pred vrlo teškim zadatkom koji nikada neće zaboraviti. Nalazimo se u osamdesetim godinama, u komunističkoj Rumunjskoj. Na vlasti je Nicolae Ceauşescu, kojega cijeli svijet poznaje kao okrutnog diktatora. Za vrijeme njegove vladavine, on i njegova žena, sprovodili su brojne zabrane pa tako i pravo na kontracepciju i pobačaj. Jedna od junakinja ovog filma, Gabita, u drugom je stanju i pred njom je veliki izazov. Odlučila je kako dijete neće zadržati, a kako je pobačaj zabranjen zakonom, on se mora izvršiti ilegalno. Njezina najbolja prijateljica, Otilia, odlučuje cijelo vrijeme biti uz nju i ona, zapravo, obavlja najveći dio posla. Pronalazi hotel u kojemu će se sve odviti, nalazi se s liječnikom i, u trenutku kada shvate kako nemaju dovoljno novaca za pobačaj, odlučuje pomoći prijateljici tako što se upušta u seksualni odnos s doktorom u zamjenu za novac. U trenutku dok ovo pišem prolazi me jeza cijelim tijelom. Ovaj film toliko realno prikazuje tadašnji režim, zabranu, strah od potencijalne kazne koja može uslijediti zbog kršenja zakona i neopisiv strah ove dvije djevojke.

Već ste i sami mogli predpostaviti zbog čega pišem o ovome. Zbog privremenog odmora i odsutstva promaknule su mi sve vijesti iz lijepe naše ili, bolje rečeno, lijepe njihove. Jer pravila koja uvode odavno nisu niti lijepa, a osobito ne naša. Zbog čega bi se o tijelu neke osobe odlučivalo glavama i izborima drugih? Vijesti koje su me dočekale kada sam ušla u stan i otvorila laptop potpuno su me šokirale. U glavi se pojavilo sto pitanja, a neprestano se vraćalo ono – u kojem mi stoljeću živimo?

Država u kojoj je zabranjeno govoriti o svemu. Ne pričamo o seksu jer, kako kažu, to je grijeh. Zbog toga i nemamo seksualni odgoj u školi, a onda se čudimo kada nam dijete od 15 godina ostane u drugom stanju. Smijemo se kada čujemo kako djevojka od 19 godina ne zna kada su joj plodni dani, a ne vidimo da je problem u tomu što u našoj državi priču o menstrualnom ciklusu izjednačavaju obavljanjem nužde pred policijskom postajom. Dakle, tijelo je grešno, osobito ono žensko, to valjda naučimo još na satu vjeronauka u osnovnoj školi. Toga se slijepo držimo, a kada dođe do određnih posljedica svi se čude i kukaju. I onda dođemo do ovoga jer sve ostale stvari nisu dovoljne. Dođemo do trenutka kada se u Hrvatskoj želi ukinuti pravo žene da sa svojim tijelom radi ono što želi.

Postavljaju se pitanja – imaju li žene pravo na prekid neželjene trudnoće? Je li država ovlaštena zabraniti namjerni pobačaj? Trebaju li neki pobačaji biti dozvoljeni, a neki ne?

Postavlja se pitanje moralnog statusa fetusa. Kroz povijest etike i uopće razmatranja o problemu pobačaja, predlagana su brojna mjerila moralnog statusa. Najčešće, za sticanje moralnog statusa, potreban je osjećaj, odnosno iskustvo, uključujući iskustvo bola, zatim, kako bi neki entitet imao moralni status, on mora biti pripadnik vrste Homo sapsiens, odnosno mora biti čovjek te, naposljetku, on mora biti ličnost.

Dakle, protivnici pobačaja govorit će da je takav čin kriv i nemoralan ne samo zato što su fetusi živi, već zato što su oni i ljudski. No, smatrati da mi kao određena vrsta imamo superironi status je beskorisno. Provedena su brojna istraživanja u kojima je otkriveno kako mnoge životinje imaju brojne ljudske sposobnosti i moguće ih je smatrati ličnostima, a ubijanje istih nije zakonom zabranjeno.

Brojni znanstvenici i filozofi smatraju da je osjećajnost primarni kriterij za moralni status. Osjećajnost je sposobnost za opažajna iskustva. Postoje mnogi ljudi, ja sam jedna od njih, koji tvrde da je nemoralno ubiti biće koje osjeća. I sada se postavlja pitanje – u kojem stadiju ljudski fetus stiče osnovnu moć osjećajnosti? Neurofiziolozi se slažu oko toga da fetus u drugom tromjesečju stekne osjećajnost, prije tog stupnja mozak i senzorni organi su preostjetljivi da bi bilo što osjetili.

Često ćete čuti ljude koji su protiv pobačaja kako govore da fetusi, iako još nisu ličnosti, posjeduju mogućnost da to jednoga dana postanu te da im to daje jednaka moralna prava. Ovaj argument je apsolutno neprihvatljiv, zato što ni u jednom drugom slučaju mogućnost sticanja određenog statusa čovjeku ne donosi određena prava. Pa tako ja nipošto neću otići predavati logiku u neku školu (ove jeseni) zbog toga što ću jednoga dana završiti studij filozofije. Nije li to potpuno besmisleno? Isto tako ne možemo prava nekoga tko je potencijalna ličnost stavljati iznad prava onih koje već jesu ličnosti. Nema smisla, zar ne? Osoba koja je ličnost mora posjedovati razum i samosvijest, a fetus to još uvijek nema!

Isto tako, smiješno je da ljudi koji se ne brinu o napuštenoj i djeci s posebnim potrebama, žele da se u našoj državi rodi još takvih. Brojne majke nisu u mogućnosti brinuti o svojoj djeci ili su im ona (zbog određenih bolesti) prevelik teret, pa svoju djecu ostavljaju na teret državi koja se brine o njima na način da im ukida benificije koje su zapravo osnovna ljudska prava.

Ono što još nisam rekla, a trebala bih i zeželjela naglasiti, jest to da zabrana pobačaja nikako ne vodi smanjenju istih. Pobačaja će biti i dalje. Možda čak i u većoj mjeri jer će se o seksu i zaštiti još manje pričati i brojne žene neće biti upućene u sve „tajne“ spolnog odnosa. Pobačaji će se i dalje izvoditi. U prljavim hotelskim sobama, u iznajmljenim stanovima, skrivečki, noću, dok nitko ne gleda i ne sluša jecaje žena. Žena koje su pred opasnošću od trajnih oboljenja i smrti. Zabrana pobačaja dira ženino pravo na slobodu i fizički integritet. Za razliku od fetusa, žene su već ličnosti i ne treba ih tretirati kao nešto manje od toga kada su u drugom stanju. To je razlog zbog kojega pobačaje ne treba zabraniti  i to je razlog zbog kojega se rođenje označava kao početak moralnog statusa individue.

herbo

Advertisements

8 thoughts on “Zbog čega država nema pravo odlučivati o tijelu žene

  1. Gordana says:

    Treba nam zabrana abortusa. Ako ne žele to dijete, moraju ga ostavit u kampove gdje će se trenirati da budu vojnici da napravimo vrhunsku vojsku, znanstvenike itakodalje. I tako ćemo bit jači !!!!A žene će dobit naknadu za dijete i ulaganje u hrvatsku ! Ta djeca bi bila pod strogom stegom kao spartanci i imali bi u roku od 20 godina hrpu ljudi više i natalitet itakodalje pa ne bi govorili ljudi se sele

    Like

    1. Gordana says:

      Godišnje ilegalnim i legalnim abortusima Hrvatska izgubi 15 000 ljudi. Ovisno o godini taj broj može doseći i 20000. Kada sve zbrojimo ispada da iseljenje koje se događa u velikoj mjeri možemo nadoknaditi zabranom abortusa i takozvanim ”Ab kampovima”, gdje bi u 20 godina mozemo dobiti 400 000 ljudi

      Like

  2. Toti says:

    Ubiti nerođeno dijete je privilegija no zato je ubiti fetus psa ili cega vec zvjerstvo. Lol
    Suzdržavajte se od seksualnih odnosa pa neće biti neželjenih trudnoća.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s