Afirmativne misli iz bio uzgoja

kumare2

Tekst koji slijedi nastao je prije gledanja filma o kojemu ću govoriti. Radi se o dokumentarnom filmu imena Kumare koji sam pogledala na preporuku prijateljice Dolores (Harapana) nakon što sam joj ispričala o čemu će govoriti moj novi post. Redatelj ovoga filma (Vikram Gandhi) Indijac je koji je odrastao u Americi. Na samom početku govori o svojoj obitelji i načinu na koji su odgajali njega i njegovog brata. Njegovi roditelji nisu željeli da se njihova filozofija i religija izgubi u novoj državi, stoga su ih poticali na duhovnost i njegovanje indijske tradicije i religije. Vikram govori kako se vrlo rano zapitao je li sve to skupa izmišljotina i je li uopće potreban netko izvana tko će nas voditi kroz život. Upisuje teologiju kako bi dobio odgovore na svoja pitanja, no to mu donosi još veći skepticizam. Kada je odrastao i ostavio svoju religiju po strani, Amerika je postala zemlja u kojoj se svakoga dana rađalo sve više i više gurua i yoga majstora – svega onoga od čega je Vikram sada bježao. Gledajući gurue (koji to nisu), slušajući njihova rješenja (koja to nisu) za sve „zapadnjačke“ probleme, Vikram je odlučio postati jedan od njih i snimiti dokumentarac na tu temu. Pustio je kosu i bradu, zamijenio svoje hlače i majice haljama, dvijema djevojkama dao je posao njegovih prvih sljedbenica i započeo s radom. Ovaj film i poruka koju nosi je genijalna – i iz tog razloga vam ne želim puno govoriti o njemu. Mislim da bi ga svatko trebao pogledati i zapitati se (ako već nije) – koliki je grijeh i kolika je kazna prodavati duhovnost? Zašto ljudi plaćaju za nešto što mogu napraviti i osmisliti sami? Može li nas itko naučiti kako voljeti sebe, kako pronaći ljubav, kako se ostaviti poroka, kako uspjeti u životu? Na ta pitanja odgovara ovaj film i ta su me pitanja potaknula na pisanje teksta koji slijedi.

***

U koliko kutija stane nečiji život? Razmišljala sam o tom dok sam nervozno trpala stvari u kutije, kofere, ruksake, vrećice i sve ostalo što je moglo poslužiti za preslagivanje preostalih dijelova mog novosadskog života. Razmišljala sam o stvarima koje su se mijenjale, listala sam ih kroz knjige koje sam udomila za to vrijeme, gledala sam ih kroz obuću i korake koje sam u njima prešla, ponovno sam ih proživljavala kroz odjeću koju sam zgužvanu bacala u veliku kartonsku kutiju. Uvijek bih ostavljala zimsku odjeću u Novom Sadu, a kada se vratim mirisala bih na njoj ostatke starog omekšivača. To mi je pružalo neobjašnjiv osjećaj sigurnosti i ušuškanosti. Tim sam se mirisima uvijek pripremala za jesen i nadolazeće obaveze. Sada sam ih osjetila nešto ranije, spremila u kutije i pustila ih neka me čekaju još nekoliko mjeseci.

Cijelo me vrijeme pratio osjećaj ushićenosti, miješajući se u nekim trenucima s tugom. Ostavljala sam iza sebe svoje šetnje Dunavom, odlaske u obližnju voćarnicu, pekarnicu i trgovinu zdrave hrane. Falit će mi i odlasci zubaru – pomislila sam – dok sam u jednoj od ladica tražila staru sebe. Onu djevojku koja je sjekla kosu na kratko, iako je znala da joj ne stoji i onu koja se nije izuvala iz istrošenih, bordo martensica. Nasmijala sam se i nastavila križati stvari s popisa na kojemu je pisalo sve ono što trebamo staviti u auto i odnijeti u Vinkovce. Prebrojala sam onda sve te kutije, cekere, torbe, kofere, ruksake kako bih vidjela u koliko stane mojih pet godina. Moj smo novosadski život posložili u prtljažnik i na stražnje sjedište auta iz tri puta i krenuli doma. Jedva sam čekala ući u stan i vidjeti tatu, spavati u svom krevetu i posložiti svojih pet godina na police i ormare u kojima se nalazi preostalih dvadeset.

***

Ustala sam se u osam i trideset. Neopranih zubi i s krmeljama u očima sjela sam na wc školjku. Mi ljudi imamo (neobjašnjivu) potrebu da za vrijeme obavljanja nužde u rukama imamo nešto što će nam okupirati misli. Neki čitaju novine, neki čak imaju wc izdanje knjiga – knjige koje su samo za držati na mašini i čitati dok izbacujemo višak sebe u kanalizaciju – neki igraju igrice, a neki, među kojima sam najčešće i ja, uzmu u ruke najbliži komad kozmetike i proučavaju njegovu ambalažu, iako su još davnih dana naučili sastav svih sapuna, šampona, regeneratora, pasti za zube i sličnih proizvoda. Uzela sam tatin Old Spice u ruke i oduševila se porukom koju je nosio na sebi – SAMO ZA PRAVE MUŠKARCE! Mada sam nebrojeno puta bila veći muškarac od muškaraca koje sam znala sretati, ispustila sam Old Spice istog trenutka i počela smišljati poruke drugim proizvodima. Moja Curaprox četkica izgledala je kao proizvod na kojemu piše – samo za istinske hipstere – a u mom slučaju poruka je glasila ovako – za osobu koja je uspjela naslijediti sve loše gene svojih predaka, žao nam je što uz astmu, dermatitis koji se pogoršava s godinama te slabu kosu i nokte, imaš i preosjetljive desne. Šampon za kosu od koprive vrištao je dubokim glasom – za sve one kojima jednostavno nije stalo – ne znajući da mi je previše stalo i do ljudi i do šampona i da ponekad gotovo zaplačem kada se sjetim kako ću vrlo vjerojatno biti ćelava baka. Pasta za zube od zelenog čaja bila je za sve one koji znaju da su zdravi oni ljudi koji posjeduju unutarnji mir, a ja sam samo željela probati nešto novo, što u sebi ne sadrži fluor. Onda sam uzela svoju hipstersku četkicu, potisnula malo svoje zen paste za zube i opranih zubi, ali i s puno pitanja u glavi uputila se do tržnice.

Moja me pasta natjerala da se upitam jesu li ljudi danas doista posvećeni sebi i jedni drugima ili je to, ipak, samo dio onoga što se danas lako proda. Nailazim često (na internetu) na super savjete pomoću kojih pronađeš sebe za vrijeme pauze, a ako ne sebe, onda ćeš sasvim sigurno pronaći svoju bolju polovicu, udati se kroz par mjeseci i dobiti troje djece – naravno, ako to želiš. Ako ipak želiš novi auto i posao iz snova, dobit ćeš i to. Dovoljno je samo voljeti sebe, izaći na balkon i glasno se izderati u nebo – JA ŽEEELIM NOVI AUTO – nema veze što će te susjedi idućih par mjeseci gledati čudno, ti si svoju poruku pustio u svemir i sada možeš mirno gledati turske sapunice i čekati svoj Mercedes. Možda sam zla što tako mislim, ali jednostavno si ne mogu pomoći i moram reći da je sva ta priča o afirmaciji i moći pozitivnog mišljenja jedno obično sranje za ljude koji ne shvaćaju da im ne treba ničija pomoć u ostvarenju vlastitih ciljeva i snova. Oprostite na ružnim riječima, ali još su gori oni šupci koji pozivaju ljude na skormnost i odmicanje od svega današnjeg; novaca, tehnologije, želje za bilo kakvim uspjehom. Dakle, ostavi sve, nemoj ni stan zaključati i odi na prvu planinu živjeti bez struje i vode. A ja ću, za to vrijeme, napisati nekoliko priručnika (putem kojih ću se obogatiti, a koje ćeš ti naravno platiti prije nego se odrekneš svega) u kojima ti govorim kako da na lak način odjebeš sve i odeš živjeti na drvo. I otkad je postala mudrost to da „ako nešto jako želiš, vrijedno radiš na tom, misliš pozitivno i dobar si čovjek – to nešto i dobiješ“, zašto je to mudrost, a ne logika? Stvarno se iznenadim kolike smo „filozofe“ odjednom pustili u svijet. Na svakom ih je portalu preko nekoliko.

Uzdahnula sam onda duboko, nasmiješila se djevojci koja mi je, rukama prljavim od zemlje, pružila mrkvu i peršin, i pomislila kako i dalje ima jednostavnih, dobrih i poštenih ljudi. Tržnica je oaza mira, mada je u njoj sve živo, trebam joj se vraćati svake subote i srijede! – zaključila sam i vratila se svojim kutijama, torbama i porukama s ambalaža (možda) bitnih proizvoda.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s