Sati

0.02.01.29dd8820cb38c15fbcdeb08e93c99417cc1cc5d1a98383c910d98ef8cf64177b_full

Svako se jutro budim oko četiri i četrdeset i pet. Probudi me mučnina koja ne nastaje u želucu. Nisam više stanovnik svojih snova i ne pokreću me više iste želje. Ostavljam samu sebe iza ogledala. Prije nego zaključam stan, obučem se u osmijeh i ponesem ga među ljude jer je tako lakše. Zaboravila sam govoriti. Svoje riječi ostavljam iza ogledala i razgovaram sa sobom kada se izmorena vratim doma.

Je li šutnja doista zlato i u koje zidove ispuštaš svoje riječi da ih odem slušati dok spavaš?! Čudno je kako riječi uvijek ima previše kada boli. Kada ne boli suviše je dosadno i razmišljam o moru i dalekim zemljama koje sanjam kada nisi kraj mene. Hodam bosa po stanu i uživam u društvu maramica koje ostavljam oko kreveta i na stolu. Previše vremena provodim sama – među zidovima koji vrište riječi koje si nismo imali snage reći. Sada sanjam neke druge ljude i budim se zbunjena i tužna. Treba mi oko dva sata da se ustanem iz kreveta. Slušam glazbu koja će me kasnije sjećati na ono što se treba sakriti na duboka i mračna mjesta. Da se više nikada ne sretne.

Kada pišem – pišem o onome što znam. Pišem sebe. Pišem istinu. Ne želim pisati dane koji ne postoje. Moji su dani postali užasno tupi i sivi. Ništa. Sjedim za stolom i razmišljam koliko mi fale cigarete. Fali mi kupovati ih. Prinijeti ih nosu kada ih tek otvorim. Fali mi imati ih u torbici. Fale mi upaljači koje pronađem nakon vikenda u džepovima. Fale mi na način na koji mi fale osobe koje izađu iz moga života prerano. Nespremna sam srela onaj dio sebe za koji sam mislila da sam sigurno zaključala u veliki kovčeg. Tamo gdje ostavljam sve one ljude, predmete i osjećaje koji više ne trebaju biti moji. Pitam se zbog čega sam se uopće tražila? Jesam li se potajno slušala? Je li tišina nekada preglasna?  I treba li, ponekad, obići sva ona mjesta koja nas tjeraju da se danima ne gledamo u ogledalo?

Želim previše stvari u isto vrijeme, a ne želim ništa. Moje su želje toliko velike, a nepoznate. Nad svojim sam željama plakala dok nitko ne gleda – kada se kupam i dok ručam – sama. Sama sam i kada se pitam do koje stanice ćemo dogurati moja stara najbolja prijateljica i ja?

Željela sam iskorijeniti svoju tugu tako što ću je stavljati na papir. Uvijek sam to radila. Stavljala sam na papir i ljude koje trebam preboljeti, mjesta koja trebam zaboraviti, sve ono što sam potajno željela i ono što nikako nisam htjela. Rekla sam si da ću pisati svaki dan o onom što užasno boli. Pisati kako bi izašlo iz mene i postalo samo svoj vlasnik. A onda sam naučila da se ova tuga teško piše. Da su neke noći potpuno nijeme, bez riječi. Brojala sam ih sve više i na kraju sam i sama zaboravila govoriti.

 

Advertisements

5 thoughts on “Sati

  1. Mirjana says:

    Srećom pa skoro sve sto izgubimo u sebi možemo pronaći u muzici …netko je jednom rekao. Pa me podsjetilo nakon tvojih riječi. Odmah sam se pronašla u ovome koliko mi fale cigare. Suosjecam! I moram priznati …divan post! Poeticno i uzviseno do bola! Hrabro naprijed … ❤

    Like

  2. Andrea says:

    Prestala sam pušiti prije 20ak dana, tak da mi je poznat osjećaj. Ali osim toga, ono bitno; uživala sam u ovom tekstu, pogađaš u srž. Samo piši, neki ljudi su jednostavno satkani od rijeci, pisanja… S time se rodiš, živiš i završavas.

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s