Pismo dvadesetogodišnjoj meni

 

ja

Nikada nećeš prestati raditi nekoliko stvari u isto vrijeme. Uskoro ćeš početi učiti u kadi, dok se kupaš jer, govorit ćeš svima, tako se bolje koncentriraš. I da, to neće biti u Zagrebu, već u Novom Sadu. Ne paničari, bit će ti najljepše na svijetu, ponekad teško, ali imat ćeš dvije najbolje prijateljice na svijetu koje će ti brisati suze ako bude bilo potrebno. A bit će! Jer, to i sada znaš, svijet ne poznaje veće plačljivice od tebe, Nina! Neću ti reći da trebaš manje plakati kako budeš rasla, nikada ti to ne bih rekla jer suze su na kraju uvijek dobro namočile zemlju iz koje je rodilo nešto veličanstveno. Češće se stavljaj na prvo mjesto, nemoj na svaku samo kimati glavom. Naučit ćeš to, vrlo brzo. Naučit ćeš i uživati u tišini, samoći, naučit ćeš voljeti sebe i prestat ćeš željeti toliko pažnje – neki će te čak zbog toga pohvaliti. Rekla bih ti da budeš malo više u knjigama, a malo manje u izlascima i da prestaneš toliko izluđivati tatu i Andreu, ali znam da me nećeš poslušati. Ti si uvijek sve stvari voljela ili morala naučit težim putem.

Znam da su ti ovo najplodonosnije godine tvoga stvaralaštva – pisanja. Gotovo svi plaču na tvoje priče ili se barem zamisle. U Novom Sadu ćeš pisati jednu za drugom i dijelit ćeš ih samo sa Zvonkom. Zamijenit ćeš dan za noć, čak ćeš se udebljati do te mjere da će biti vidljivo, ali i dalje ćeš biti mršava, i dalje jesi. Pisat ćeš o svima i svemu. Nećeš stajati. Sve do dvadeset i druge u kojoj ćeš stati na previše polja. Nećeš ni učiti, ni pisati, ni pjevati, uskoro ćeš se prestati i smijati. Davat ćeš se ljudima koji ti kasnije neće biti uopće bitni. Da, sve će se promijeniti, a najviše ti…i voljet ćeš to. Naučit ćeš se nositi sa svim promjenama koje život nosi i plesat ćeš uz glazbu koju nikada prije nisi čula. A do tada, budi čvrsta, pokaži zube i nemoj dati da te lome oni koji su već odavno slomljeni. Nije na tebi da kupiš bilo čije krhotine, osim svojih. A raspast ćeš se na gomilu sitnih dijelova i to će trajati. Dugo.

Nakon toga ćeš, u dvadest i trećoj, pokupiti sve svoje dijelove i odvesti se doma. Godina dana bez Novog Sada činit će se kao nemoguća misija, a onda, onda ćeš se zaljubiti i sve će biti najlakše na svijetu. Ispočetka će biti čudno to što uz pravu osobu i ti postaješ prava. Naučit ćeš puno o sebi. Počet će te zanimati neke druge stvari. A ono u što nikako nećeš moći povjerovati je to da ćeš zavoljeti prirodu i provoditi puno vremena u njoj. Ne želim ti otkrivati sve čari godina koje su pred tobom. Samo želim da zapamtiš da je čarolije u velikoj mjeri i tamo gdje misliš da je ni malo nema.

U svakom trenutku budi ponosna na sebe, čak i onda kada ti se učini da nisi napravila ništa dobro već neko vrijeme. Sve loše stvari potrebne su kako bi iz njih učila i kako više ne bi radila istu grešku – iako, neke ćeš greške raditi puno puta iznova, a na kraju se pitati zbog čega?! No, ne brini, sve je to potrebno kako bi jednog dana mogla jasno znati koji su tvoji ciljevi i kako bi jednog dana glasno mogla reći sve ono što ne želiš! Nekih dana nećeš biti sigurna ni u što, činit će se kao da ti se vlastite odluke obijaju o glavu, no ne posustaj. Budi jaka, ali dopusti si suze. Budi sigurna, ali ne plaši se sumnje. Budi strpljiva, ali ništa ne drži u sebi dovoljno dugo da te izjeda. Puno pričaj, ali još više slušaj. Vježbaj tijelo i vježbaj misli. Ne misli o stvarima koje ne želiš da te zadese! Voli sebe, voli druge. Voli beskrajno, onakako kako to oduvijek radiš!

S ljubavlju,

Nešto starija Ja (:

Advertisements

10 thoughts on “Pismo dvadesetogodišnjoj meni

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s