Otkrivam – kakva sam bila kada sam bila dijete

 

Jednom mi je draga osoba rekla kako spadam u ljude koji vole biti nostalgični i vraćati se u prošlost. Stotinu sam puta pročitala kako takve stvari nisu dobre, kao ni planiranje unaprijed, ali svatko zna na koji se način nosi s takvim stvarima i koliko su one dobre za njega. Nekada se volim nasmijati gledajući u prošle trenutke, nekada jednostavno volim proživjeti tugu i prisjetiti se kako je i ona prolazna i kako sreća uvijek vreba negdje iza ugla – ako joj to dopustiš.

Kada sam bila dijete bila sam posve drugačija od onoga kakva sam sada. Nismo li svi? – vjerojatno će pomisliti neki od vas. Vjerojatno, no kod mene su te razlike vrlo velike, zato i želim govoriti o njima. Kao  mala gotovo uvijek sam šutjela, osobito kada su u prostoriji bili prisutni muškarci, s njima nisam uopće pričala. Bila sam prava mala plačljivica, no tu osobinu nosim u sebi i danas. Kada razmišljam o svojim najmlađim danima života, često mi se u glavi prikaže slika djevojčice koja sjedi na prozoru, za sivoga dana, gleda djecu iz susjedne zgrade kako se igraju i plače. Ni zbog čega. Mislim da sam još kao sasvim mala djevojčica nosila neobjašnjivu tugu u sebi i mislim da i danas zbog toga plačem na stvari s kojima se drugi ljudi nose ravnodušno. U tim, najmlađim danima svoga života, voljela sam igrati se sama – kada se nisam igrala sa sestrom. Igrati se sa sestrom bilo je sve teže i teže, zbog naše razlike u godinama i u trenucima kada sam se ja htjela igrati lutkama, Andrea je već pisala prve dnevnike. Pa sam ih pisala i ja. Moji su se dnevnici sastojali od svega što sam taj dan pojela i od broja svađa koje sam taj dan imala sa sestrom. A kada nisam pisala u svoje dnevnike, koji su zapravo trebali biti spomenari, šarala sam po svim knjigama i bilježnicama koje sam mogla dohvatiti – to sam radila i dok još nisam znala pisati. I u toj, sasvim ranoj fazi života, voljela sam biti sama. Voljela sam igrati se sama – spojiti sve stolice koje imamo u stanu, napraviti od njih vlak, potrpati svu odjeću iz ormara u torbe i vreće i praviti se da nekamo putujem. Od takvih se stvari mojoj majci dizala kosa na glavi, a ono što joj je najviše smetalo bilo je to što sam se vrlo teško odavajala od stvari koje bih dobila, pa sam tako čuvala omote od čokolada, kutije u kojima su dolazile igračke, iskorištene bilježnice i razno-razne ambalaže koje su trebale ići u smeće.

Često puta nisam htjela izlaziti van i igrati se s drugom djecom, no to se sve više mijenjalo kako se bližio moj upis u školu. Prvi dan škole trauma je koju nikada neću moći izbrisati iz glave. Bila sam dijete koje je bilo užasno vezano za mamu i sestru. Ako mama nije bila doma, ne bih se odvajala od sestre i išla bih s njom čak izbaciti smeće. Kada bih izašla s njom i njezinim društvom (koje je bilo pet-šest godina starije od mene) ukoliko bi se udaljila od mene za svega nekoliko koraka – ja bih počela gromoglasno i sa suzama u očima zazivati – NENAAAA, NENA!! Što je nju jako živciralo. No, vratimo se na moj prvi dan škole. U školu su me jedva primili jer sam imala samo šesnaest i pol kilograma i mislim da sam bila najsitnije dijete koje je tada ušlo u tu ustanovu. Mama me obukla po posljednjoj modi, stavila moju torbu na svoja leđa i uvela u razred. Kada smo ušle poljubila me i rekla mi kako se vidimo kod kuće. Nisam mogla shvatiti o čemu ona to priča jer – valjda svi znaju – da mame sjedaju u klupu sa svojom djecom i ostaju u školi čitavoga dana. Zar ne? Ali to nije bilo tako i jedino što sam ja mogla napraviti bilo je plakanje. Što sam i radila pola dana i strašno živcirala ostalu djecu. Tako me je i moj razred vrlo brzo upoznao kao plačljivicu.

Ubrzo sam se iz plačljivice pretvorila u svađalicu koja je uvijek branila slabije i koja je imala sve petice. Učila sam uvijek i svuda – čak i kada sam dolazila kod rođakinja u Novi Sad na praznike, nosila bih sa sobom knjige i vječito nešto proučavala. I u višim razredima osnovne škole rijetko se događalo da dobijem ocjenu manju od petice, ali moj je jezik bio sve duži i duži i uvijek sam imala nešto za reći i dobaciti. Mijenjala sam se. Nisam dala na sebe i nisam dala na ljude za koje sam mislila da im se dogodila nepravda. Zbog toga su mi često govorili da prestanem biti odvjetnik druge djece. Ono što je utjecalo na to da se iz jedne šutljivice pretvorim u pričalicu i buntovnika koji je tek u svojoj ranoj fazi – bila je vjerojatno okolina u kojoj sam odrastala, stvari koje sam proživljavala doma, hrpa knjiga koje sam i u toj dobi gutala s lakoćom i glazba koja je promijenila moju cjelokupnu stvarnost. Doorsi i Nirvana spašavali su me u najtežim trenucima.

No, ono što još uvijek nosim u sebi, ono što u meni živi još od dana kada sam previše plakala i šutjela, jest to da me sve vrlo lako pogodi, vrlo se lako rasplačem i ona neobjašnjiva tuga uvijek će biti dio mene. Još uvijek volim biti sama i nikada mi nije dosadno u trenucima potpune samoće, umijem danima ne izlaziti iz kuće i pritom se nikome ne požaliti kako mi dani nemaju smisla. Još uvijek volim skupljati stvari koje su za druge ljude smeće i još uvijek vodim dnevnike svojih misli i osjećaja. Još uvijek mi je sestra najbitnija osoba na planeti. I uvijek ću, baš uvijek, gledati u prošlost bez obzira na njezinu tugu i biti ponosna na mjesto iz kojega dolazim – jer bez tuge niti jedna sreća ne bi imala smisla.

img009

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s