Društvo mrtvih pjesnika

deadpoetss

Ljeto je nestalo, neka je. Gledam ga iz daljine i ne mogu se načuditi koliko je tužno zapravo bilo. Barem moje. Dok gledam u zadnje ostatke svoje tuge – zadnje jer sam odlučila stati joj na kraj kako biste se mogli družiti s nešto šarenijim i veselijim riječima koje živim i pišem – odlučujem ovom sivilu dodati film koji se savršeno uklapa u cijelu tu jesenju priču.

Ne sjećam se kada sam prvi puta pogledala ovaj film, no znam da sam bila još dijete. Jedno je sigurno – dubinu rečenica koje se protežu kroz njega tada nisam shvaćala. Film je ovo kojem se uvijek rado vratim i bez obzira što njegovu radnju znam do najsitnijeg detalja, ona me uvijek duboko potrese.

Dead poets society film je o grupi mladića koji pohađaju privatnu elitnu akademiju u Vermontu pedesetih godina. Svaki je od njih poseban na svoj način, svaki se bori sa svojim demonima (neki više, neki manje) i iza svakoga stoje roditelji koji ih „usmjeravaju“. Zbog čega sam stavila navodnike na glagol usmjeravati – zbog toga što se pod tim glagolom ovdje ne misli na potporu koju nam roditelji mogu dati, ovdje se misli na prisiljavanje na radnje koje sami ne želimo. Ponekad se ovi demoni, s kojima se neki od mladića bore, pojavljuju upravo u obliku njihovih roditelja.

Uz dvojicu mladića, Todda (Ethan Hawke) i Neila (Robert Sean Leonard), koje bih izdvojila kao najbitnije likove ove priče, onaj koji ovu priču čini nevjerojatnom i inspirirajućom u toliko velikoj mjeri jest njihov novi profesor engleske književnosti – profesor John Keating (Robin Williams). Njegova nastava potpuno je suprotna od nastave na koju su navikli učenici ove prestižne škole. On teži suvremenoj nastavi, dok se ostali profesori služe metodama konvencionalne nastave i tu nastaje sukob. Keatingove metode u ondašnje vrijeme bile su potpuno neprimjerene i nailazile su na stalne prijekore. Svi oni koju su pogledali ovaj film morali su biti u čuđenju kada je dolazilo do sukoba između ovog predivnog profesora, njegovih kolega i roditelja učenika koji su pohađali školu.

Što je bilo toliko drugačije u njegovoj nastavi od nastave drugih profesora? John Keating profesor je kojeg svatko želi imati u svojoj učinici. On je podrška koju možda nisi imao od najbližih. On je onaj koji izvlači najbolje iz tebe i onaj koji te potiče da radiš na onom što doista voliš. Krilatica kojom se vodio je Carpe diem – iskoristi dan! Time je poticao učenike da rade na sebi, da budu svjesni da je svaki dan dobar početak za ono što žele raditi, da je život jedan i da je svatko od njih poseban i sposoban za sve.

Ova je priča vrlo tragična i kada sam se odlučila za ponovno gledanje ovoga filma u meni su se budile dvije potpuno suprotne emocije – tuga i snaga. Tuga se, naravno, javljala zbog Neilove tragične sudbine. Na poticaj profesora, Neil se počinje baviti glumom i shvaća da je to njegov životni poziv. No, njegov strogi otac ga zbog toga odlučuje poslati na vojnu akademiju, nakon čega si on oduzme život. Snaga se u meni budila kada sam slušala profesorove riječi, citate i poticaje, shvaćajući da mogu sve što želim i da se u životu trebam baviti onim što me istinski usrećuje.

S devetnaest sam godina upisala fakultet koji nisam htjela. Na predavanja sam išla jer sam morala i u jednom trenutku potpuno sam odustala od svega jer nisam bila sretna. Dane sam provodila u zamračenoj sobi – gledajući filmove i pušeći previše cigareta. Dead poets society bio je jedan od filmova koji mi je dao inspiraciju i motivaciju da glasno kažem ono što želim i da još glasnije kažem da se više neću baviti stvarima koje me ne usrećuju. Nakon godinu dana upisala sam fakultet koji sam htjela. Otišla sam u potpuno novi grad i počela graditi sebe iznova. Kada se osvrnem na vrijeme provedeno u Novom Sadu, vidim i uspone i padove, ali uvijek sam sretna i ponosna na sebe što sam se odlučila na taj korak. Sretna sam što sam zakoračila na mjesta na kojima nikada do tada nisam bila i učinila ih svojima.

Ono što ću uvijek pamtiti kada se sjetim ovoga filma, predavanje je profesora Johna Keatinga na kojem učenicima daje do znanja da se uvijek iznova moraju sjetiti stvari gledati drugačije. Svijet postaje drugačije mjesto ako ga gledamo iz druge perspektive. To me je naučilo da stvari nikada nemaju samo jednu stranu i da si nikada ne dopustim da one ostanu onakve kakve za mene možda ne trebaju biti. Ovaj me film naučio iskoristiti dan i ne odustajati od svojih snova i poziva. Ovaj me film naučio da sam samo ja vladar svojih dana i da ništa i nitko ne može upravljati mojim životom. Ovaj nas film može sjetiti na to da i mi ponekad trebamo biti nečiji kapetan, nečiji John Keating i sjetiti ga kako je upravo danas pravi dan za nove početke.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s