Grad koji je stao

Govoriti o drugim mjestima uvijek je zanimljivo, otkrivati sebe otkrivajući nove gradove. Govoriti o mjestu iz kojega dolaziš potpuno je drugačije. Prelaziš riječima ulice koje si prehodao bezbroj puta, govoriš o parkovima čije su ti klupe bile drugi dom, prisjećaš se kafića u kojima si nekada bio više nego doma. A sve to poprima drugu notu – iz godine u godinu.

Iz godine u godinu moj je grad gubio onu energiju koja me nekoć tjerala da izlazim na ulice. Kada koračam novosadskim ulicama, obožavam se gubiti među blokovima zgrada i zatim pronalaziti nešto poznato što bi me vratilo na pravi put. U tim trenucima uvijek se pitam kako je bilo odrastati u većem gradu. Što si stariji – znatiželja je veća i s godinama se budi ogromna želja za istraživanjem do sada neviđenih kvartova. Kada smo bile sasvim male, moje prijateljice i ja mislile smo da ne postoji više od naše zgrade, ljubičaste trafike i žute trgovine, zelenih površina oko naša četiri nebodera te školskog igrališta. Sa svakom navršenom godinom rasla je i želja za istraživanjem. Odmicali smo se od naših zgrada i igrališta i često boravili na tuđim teritorijima. No, doma je uvijek doma. Trava je nekako zelenija i ljepše je kada možeš otrčati po vodu ili novac za sladoled u bilo kojem trenutku igre.

Kada sam krenula u srednju školu i počela izlaziti, izlasci mi nisu predstavljali ništa zabavno. Izlazila sam na mjesta gdje su izlazili svi gimnazijalci i izlazak mi je predstavljao ispijanje jegera u kožnim separeima i gledanje u gomilu poznatih lica koja viđam na hodnicima škole koju sam prezirala. Nikada neću zaboraviti svoj prvi izlazak u kafić koji će mi (nedugo nakon toga) postati drugi dom. Bio je Uskrs 2005. godine, prošlo je više od deset godina, a s nevjerojatnom lakoćom prisjećam se svega što sam imala na sebi. Bile su to zelene hlače i žuta majica koju mi je kupila majka. Na nogama, naravno, neizostavni dio obuće svakog mladog punk-rockera – crne starke. Dakle, uskršnja je večer, vani su svi oni koji trebaju i ne trebaju biti. Svi su pijani i svi pjevaju. Svima je zabavno. Osim meni. U trenutku kada sam krenula doma, priđe mi nešto starija kolegica i bivša susjeda i upita me hoću li s njom do Walkowa. Za Walkow sam čula kroz priče i često sam puta maštala o tome kako ću jednom (slučajno) naletjeti na nekog dečka koji će mi pokazati takav (do sada neviđen) svijet – tamo ćemo živjeti sretno i do kraja života. Te sam večeri popila svoje prvo pivo. Bila sam jako sitna i starijim posjetiteljima ovoga kafića bilo je vrlo smiješno i simpatično vidjeti nekoga tko bocu Karlovačkog drži s obje ruke. Te sam večeri vidjela ljude za koje sam mislila da ne postoje u mome gradu i te sam se večeri zaljubila u sve njih. Zaljubila sam se u ovaj kafić. Nakon te večeri sve se promijenilo.

S Walkowom mi se otvorio novi svijet. Postale su mi bitnije neke druge stvari i konačno sam osjećala da sam došla na mjesto kojemu pripadam. Ljudi su bili zanimljiviji i susretljiviji, glazba je bila ljepša, glazbu sam otkrivala. Walkow je bio mjesto na kojem si mogao biti svoj. Njegove fotelje bile su pohabane, zidovi išarani i nikoga nije bilo briga što držiš noge na stolu. Moj je grad postao ljepše mjesto otkako sam otkrila novi svijet s one strane Bosuta. Vinkovci su disali neobjašnjivom energijom koja mi nije dopuštala da se dugo zadržavam doma. Obožavala sam Bosut, Lenije, klupe u parku, brdo iza Walkowa, vožnje biciklima i druženja na vinkovačkom asfaltu.

Nakon što sam napunila šesnaest, prestala sam odlaziti na more. Ljeto u Vinkovcima nije se propuštalo i samo bi netko kome nije stalo do prave zabave odlazio s roditeljima na more. Nikada neću zaboraviti besane noći provedene na Pikovoj zgradi, jutarnje odlaske doma i krađe lubenica s tržnice. Svako je godišnje doba u mome gradu bilo posebno. Proljećem bi se budila ona energija koja je jeseni i zimi bila u hibernaciji, a ljeti bi njezin plamen bio najjači i najsjajniji. No, ni hladnija godišnja doba nikada nisu bila dosadna. Kafići su uvijek bili puni i uvijek se nešto događalo. Događalo se da i običnim danima doživiš nešto potpuno neobično i da upoznaš neke nove ljude, naučiš neke nove stvari. Bez obzira kojoj si skupini ljudi pripadao, uvijek si se imao za što spremati satima ispred ogledala. Moj je grad tada imao dušu s bezbroj naličja.

A danas? Danas nas je ovdje sve manje i manje. Mi – koji studiramo ili radimo u gradovima koji nisu toliko udaljeni od Vinkovaca – s nestrpljenjem iščekujemo Vinkovačke jeseni, Božić, Uskrs i još poneki događaj koji nam može pružiti ostatke onoga što je naš grad nekada bio. Mnogi su otišli daleko i zauvijek. Mnogi pate za svojim gradom. Svi mu se uvijek rado vraćamo, ali govoriti o Vinkovcima sada na način na koji govorimo o Vinkovcima nekada – bilo bi jednostavno pogrešno.

Utorak je poslijepodne, moji prijatelji i ja sjedimo na klupi u istom onom parku koji smo prije izbjegavali zbog prevelike gužve.

  • Ovo je tako tužno. Ovo je grad duhova.

Kaže jedan od njih, a zatim se pogledamo pogledima tužnijim od tužnih i krenemo koračati njegovim pustim ulicama. Korak po korak, šutke, razmišljajući o crnoj istini – doma je doma, ali tuđa je trava (nažalost) odavno zelenija.

cimg2290cimg2293cimg2310imgp9958cimg3226imgp3279

imgp9705imgp9944imgp9941

Advertisements

17 thoughts on “Grad koji je stao

  1. Super post… Tužno je to, ovaj svijet je tužan, ali opet ga moramo šarati bojama, dokle god ide… Ovo me je baš dojmilo, jer smo se jednom prilikom, davno upoznali na cuganjima na Bosutu i sve je to nekako bilo drugačije… Samo nastavi tako i dalje i puno pozdrava i sve najj. 🙂

    Like

  2. predivno pišeš.realizam našminkan emocijama koje su iskrene. iskreno iz srca i real. nije prvi post nakon kojeg mi suze oči

    Like

  3. Istina! Kad šetam Osijekom (za koji sam mislio da je gori od Vinkovaca, ali pronašao sam svoj svijet u tom lijepom gradu) isto se volim gubiti, istraživati ali naposljetku se vratiti na put ka doma. Tri godine sam u Osijeku i sve više me fascinira iz dana u dan. No međutim, isto poput svih nas imam neki poriv za rodnim gradom i mislim si kako će mi u njemu sve biti bajno jer ga znam u potpunosti, znam kako moj grad diše…ali nije tako. Sve je pusto….Također smo ko klinci izbjegavali određena mjesta jer su bila pretrpana, a sad su prazna. Poanta mog komentara; odličan tekst s kojim se koliko vidiš može poistovjetiti više-manje svaki Vinkovčanin “starijih” generacija. P.S. ne znam da li je to samo moj pozitivan pogled prema životu pa mi je uvijek super jer sam napokon naučio bit svoj gdje god da jesam, pa i u Vinkovcima, ili se atmosfera u gradu lagano, iza kulisa opet budi….hmmm…
    Lijep pozdrav =]
    samo nastavi i dalje s ovakvim tekstovima 😉

    Like

    1. Prije svega – hvala puno!! Ne znam. Ne bih rekla da se budi. Ja sam se bas rastužila u par navrata dok sam šetala gradom. Jos je gore kada dođem doma i ne radim nista, uhvatim se kako sjedim na krevetu i previše razmišljam o svemu – to + energija grada i ljudi u njemu = melankolija teška. Ali, da, ako radiš nesto sto te ispunjava i ako si zadovoljan sobom, odmah je i bolje u glavi – gdje god se nalazio (:

      Like

  4. Lijepo napisano. Otišlo je puno ljudi, nažalost takav je trend. Što je najgore čini mi se da smo nakon perioda u kojemu je velik broj ljudi otišao svojim kućama nakon mirne reintegracije i obnove 1998.-2008. odmah ušli u period odlazaka zbog nedostatka poslova i onda u period odlazaka zbog otvorenih mogućnosti nakon ulaska u EU. Tri negativna trenda za jedan ipak ne tako veliki grad 😦

    Like

    1. VINKOVCI U SRCU MOM

      Evo dođoh u Vinkulju ja, nakon toliko dugih godina.
      U djetinjstvu osta mi u sjećanju, tinejđerski dani u lutanju,
      hej mladosti, ostala si tu!

      Potražit ću te u vlakovima, na prepunim tvojim peronima.
      U šetnjama našim do Gimbulje, a onda još dalje u Lenije,
      hej mladosti osta u srcu Slavonije!

      Hej grade Vinkovci, ti grade moje mladosti,
      ispričaj priču o mojoj staroj ljubavi.
      Kada smo po čagama plesali i najljepšim korzom šetali,
      hej Vinkovci, nismo te zaboravili.

      U Piku zorom čitali smo Milera. ispred Cicibana bilo je i trilera.
      U omladinskom čagali i pjevali, na Barutani i Marici se kupali,
      Hej mladosti, kraj Bosuta ostala si ti!

      .Hej grade Vinkovci, ti grade moje mladosti,
      ispričaj priču o mojoj staroj ljubavi.
      Kada smo po čagama plesali, u parku na klupi se ljubili,
      hej Vinkovci, nismo te zaboravili!

      Zvonko Spajić-SPAJKI

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s