Otkrivam – zbog čega sam danas sretnija

Kada sam dogovorila fotografiranje s Dianom, točno sam znala što želim prikazati sjedinjenjem mojih riječi i njezine fotografije. Ovo mi je prva takva suradnja. U nijednom postu do sada nisam spajala nečiji rad sa svojim – osim kada sam pisala o modnim brendovima, a to smatram nečim sasvim drugačijim. Dianu sam izabrala s razlogom. Volim to što koristi analogni fotoaparat i od trenutka kada sam vidjela njezine prve radove, zaljubila sam se u to što radi. Njezina fotografija odiše dubinom, nabijena je emocijama. Portreti koje radi ostavljaju me bez daha i zbog toga sam htjela da mi (upravo ona) pomogne u pisanju onoga što ovim postom želim otkriti.

A što sam to željela otkriti? Sve ono što sam sada, ono što je potpuno drugačije od Nine koju biste sreli prije samo nekoliko godina. No, pisati o tome kakva sam bila i kakva sam sada – potpuno je različito. Prije svega, puno je lakše pisati o prošloj, malenoj Ja, onom djetetu koje je ostalo negdje iza i koje se više ne pojavljuje pred ljudima. Govoriti o sebi sada, o onoj Ja koja jesam dok ovo pišem, izaziva u meni strah. Strah od sukobljavanja nekih (ne tako daleko) ostavljenih dijelova mene, dijelova kojima se ne ponosim.

Sadašnja Ja više nije neodgovorna i kada bi srela onu drugu Ja, onu što žuri otići na pivo s ljudima koje danas više i ne viđa, rekla bi joj neka to ne čini. Sadašnja Ja ne boji se razmišljati o budućnosti i obavezama koje moraju biti ispunjene jer sadašnja Ja više radi i ona zna kako niti jedan problem nije nerješiv. Sadašnja Ja nije živčana, ne dere se. Sadašnjoj meni mir je na prvom mjestu.

Dok razmišljam o sadašnjoj sebi, onoj koja je odlaske na pivo zamijenila odlascima u prirodu, prolazi me neopisiva jeza zbog nepotrebnih stvari i ljudi kojima sam se prije poklanjala. Govoriti o sadašnjoj sebi nisam mogla bez vraćanja na događaje kojima se nisam htjela vraćati. No, nije li točno da nas upravo takvi događaji oblikuju u ono što smo sada? Nismo li jači zbog trenutaka u kojima smo bili užasno krhki? Nije li ljepota upravo u tome što se danas možemo vratiti na neke stvari i zaključiti koliko smo izrasli iz njih?

Naučila sam biti strpljiva – ne reagiram na prvu. Naučila sam biti zahvalna na svemu, zahvalna i u onim trenucima u kojima mi je užasno teško. Naučila sam vladati onom tugom koju nosim u sebi oduvijek, naučila sam joj reći ne – u trenucima u kojima je pokušavala zavladati mojim svijetom.

Ne želim ostaviti krivi dojam i predstaviti se kao netko tko je svoj život promijenio do neprepoznatljivosti. Još sam uvijek osoba kojoj je zabava bitan dio života. No, što se dogodi ako se zabavljaš na pogrešan način? Što se dogodi ako ti je svaki dan subota i ako spavaš do pet popodne? Koliko sam zapravo propuštala u trenucima u kojima nisam htjela nešto propustiti? Pokušavam se mislima otjerati nekoliko godina unazad. Vidim se kako sjedim za šankom onog istog kafića u kojemu sam nekada bila sretna. Sada to više nisam. Doma sam samo onda kada moram biti. Ne želim predugo ostajati u svojoj sobi jer se ne želim susresti s glasovima koji će mi reći da sve radim pogrešno. To pogrešno sam prenosila i u Novi Sad. Dijelila sam to s jedine dvije prijateljice koje sam imala i sve tri smo se, umjesto fakultetom, u tom periodu bavile pogrešnim stvarima.

Kada sam konačno stala na kraj svemu ovome – spavanju do pet popodne, bježanju od istine, vikendima koji traju predugo i lažima u koje sam samu sebe uvjerila – rodio se u meni neobjašnjiv mir. Kada nađeš taj mir i ljubav prema sebi i onome što radiš, naći ćeš još više ljubavi prema ostatku svijeta. Zbog toga što sam naučila na sebe i svijet gledati nekim mirnijim očima, uspijevam i ostati sabrana u trenucima u kojima bih prije vrištala na sav glas.

I dalje sam svoja – nemirna, glasna i (ponekad) tvrdoglava. Volim svoja jutra provedena doma, potpuno bezbrižna. Volim u pidžami otrčati na šesti kod Dunje. Volim što vrijeme (ponovno) provodim s onima koji će mi biti bitni cijeli život, s onima koji su uvijek bili pravi za mene. Volim kada se glupiramo i kada pjevamo pjesme koje mrzimo. Volim vrijeme provedeno u prirodi. Volim kada se smijemo glasno na sred ulice, Zvonko i ja. Volim subotnja jutra u Lukinom krevetu i kada kuhamo vikendom, umjesto izlaska. Volim što me šetnje prirodom s mojim najboljim prijateljicama ispunjavaju više od bilo kojeg pijanstva. Volim i kada smo pijane i kada nas je sutradan sramota. Volim što se mijenjam, iz godine u godinu i što se, samo ponekad, vratim staroj sebi kako ne bih zaboravila odakle sam krenula.

r1-00859-0007

r1-00859-0009r1-00859-0011r1-00859-0014r1-00859-0015r1-00859-0016r1-00859-0023r1-00859-0024r1-00859-0032r1-00859-0030

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s