Na pičkama svijet ne ostaje

waltzz

Već sam više puta naglasila da je jesen moje godišnje doba. Prije svega, jesen volim jer mi dopušta raditi stvari koje najviše volim – čitati, pisati i gledati filmove ušuškana u tople prekrivače sa šalicom čaja u ruci. Volim tople jesenje boje, jesenje sunce koje prividno grije, a najviše jesenje sivilo. S povratkom jeseni, vraćam se već pogledanim filmovima, palim ih u trenucima kada kiša zagospodari gradom, okružim se jastucima, udobno smjestim i čarolija može početi. Take This Waltz jedan je od tih filmova, uvijek mu se rado vratim.

Zbog prekrasnih dijaloga, boja i, najviše od svega, istinskog opisa međuljudskih odnosa, ovaj se film savršeno uklopio u moju jesen. Već duže vrijeme razmišljam o ljudskim strahovima, osobito onim koji gospodare nama kada smo u odnosu za koji znamo da više nije dobar za nas. Ovaj film to savršeno opisuje. Margot (Michelle Williams) i Lou (Seth Rogen) u braku su pet godina. Ona je freelance novinar, a on je kuhar koji piše kuharice o spravljanju piletine i tomu posvećuje najveći dio svog vremena. Ono zbog čega je mene ovaj film osvojio na prvu, estetskog je karaktera. Zaljubila sam se u šareno, živahno naselje u kojemu ovaj mladi bračni par živi i teško je za povjerovati da se ono nalazi u Torontu. Ako (kojim slučajem) volite boje u filmovima koliko i ja, oduševit će vas njihova kuća i spavaća soba, šarena stakla stropnog prozora i način na koji se mijenjaju boje u ritmu pomjeranja sunca.

Margot na poslovnom putu upoznaje Daniela (Luke Kirby) i igrom slučaja (ili sudbine?) sjede jedno kraj drugoga u avionu. Ovdje nailazimo na prvi predivni dijalog koji vode. Uvjereni kako se više nikada neće sresti, otvaraju se jedno drugome. Margot govori o svom strahu od straha, strahu od ostajanja između, strahu od povezivanja. Na povratku doma dijele taxi i (opet slučajno?) saznaju kako žive jedno preko puta drugoga. Središnja radnja filma započinje nakon što svatko uđe u svoj dom, a u njoj uživajte sami nakon što upalite ovaj film – još ovoga vikenda!!

Margot i Lou imaju savršen život, u savršnom naselju, u savršenoj kući. Imaju i savršene prijatelje i rade savršene zabave, druže se na savršen način. Margot i Lou imaju one slatke, male odlike svakog dugogodišnjeg para. Oni razgovaraju na svom jeziku, znaju kako nasmijati jedno drugo, znaju način na koji ona druga osoba funkcionira. No, sva zabava nestaje tamo gdje je treba biti najviše – u krevetu, a kasnije i u razgovoru. Bez obzira koliko bih puta pogledala ovaj film, uvijek bih se zgrozila scenom njihova seksa. Seks (ako se to uopće može nazvati seksom) započinje tako što oboje skidaju svoje donje rublje pod pokrivačem. Seks bez predigre, zadirkivanja i ljubljenja – može li se to upoće nazvati seksom ili je to jedna od navika koje su pokupili tijekom dugih godina svog poznanstva? Ono što me dodatno zgrozilo jest scena u kojoj na večeri, povodom godišnjice braka, Margot pokušava započeti razgovor, no sve što se čuje jest neugodna tišina koju Lou završava rečenicom – zašto bismo pričali, živimo skupa, znamo sve jedno o drugom, večere su zbog hrane, ne zbog pričanja.

waltz1

Nasuprot monotoniji koja uporno pokušava zavladati njihovim brakom, vidimo Daniela koji u život glavne junakinje unosi strast i želju za pobjeđivanjem nagomilanih strahova. No, ovim ne želim poručiti kako Margot treba napustiti svoj brak i predati se strastima. Za svaki se odnos treba boriti u kriznim trenucima, no samo onda kada su oba partnera voljna raditi i truditi se. Samo onda kada postoji smisao i samo onda kada smo sigurni da u tom odnosu nismo zbog straha od nepoznatog.

  • Mi smo sad već stari par, mi znamo sve jedno o drugome, pobogu, mi živimo skupa!

Rečenice poput ove odzvanjaju hodnicima neuspjelih pokušaja spašavanja već propalih odnosa. Zbog čega neki uporno ostaju u odnosima kojima je davno prošao rok trajanja? Zbog čega se truditi i zalijevati nešto što odavno ne raste? Zbog najstrašnijeg od svih osjećaja koje čovjek može nositi u sebi – zbog straha samoga. Zbog straha od toga da nas nitko više neće voljeti i pružati nam sigurnost koju smo nekada dobivali od partnera koji bi sad već trebali biti bivši. Svako jutarnje tuširanje potomognuto suzama koje se toliko dobro kamufliraju među kapljicama vode, svaka svađa koja završi mirenjem koje nije dobro ni za koga, svako „ja više ne mogu“  koje ostane samo na tome – treba završiti zatvaranjem jednih i otvaranjem drugih vrata. Zbog čega je danas hrabrost dopustiti si biti sretan? Nije li sreća prioritet i kada smo pustili tolike pičkice u svijet? One što se uporno drže za ruke koje odavno nisu njihove. Svaka veza, ukoliko na njoj obje strane ne rade temeljito, ima rok trajanja. Ako je tvoj datum otišao predaleko, probudi se, ustani! Na pičkama svijet ne ostaje!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s