Plesati sa strahovima

sin

Ideje za blog zapisujem u maleni, smeđi rokovnik koji sam još davno dobila za rođendan. Jedna sam od onih osoba koje određene stvari čuvaju za nešto posebno. Na spisku takvih stvari našao se i taj rokovnik, a nakon što sam počela voditi blog i on je dobio svoju ulogu. Ideje za blog ponekad dolaze sasvim neočekivano – dok šetam, kuham ili razgovaram s najboljim prijateljem. Ovih sam dana zamišljena više nego obično. Pokušavam se boriti s mislima za koje znam da nisu moje. Ponekad mi dolaze i u snovima. Svi mi imamo strahove koji nas ne napuštaju čak ni kada spavamo. S nekima od njih odlazimo na počinak, držeći ih za ruku. Jesmo li svjesni da sami odabiremo stanje straha i nemoći? Upravo me jučerašnji dan podsjetio na to.

Probudila sam se nešto kasnije, okupana strahom iz snova koji nisu dobrodošli. Pogledala sam onda strah u lice i nasmijala se. Moj je dan donosio misli koje tjeraju na ples – pomislila sam. I doista je bilo tako. Nakon doručka prisjetila sam se koliko volim filozofiju. Koliko volim riječi koje me tjeraju da se zapitam i da se smijem. Vratila sam se stvarima koje sam davno učila i upijala sam ih istim žarom i čuđenjem. Koliko je stara istina i je li joj prošao rok trajanja? Zbog čega su naši preci s takvom lakoćom govorili o stvarima o kojima se danas šuti ili govori na krive načine? Sve me to navelo da razmišljam o moći koju posjeduje čovjek, o mogućnosti izbora i sreći koja se ne nalazi u onom izvanjskom. Dok sam sjedila na usamljenom kauču praznog dnevnog boravka, držala sam svoje strahove za ruke. Većinu dana provedem sama. Iako češće uživam u društvu svojih misli, postoje dani kada sam beskrajno usamljena. Jučer sam proživjela jedan od tih dana i samoća me natjerala da se suočim sa strahom od napuštanja.

Misli koje je donio jučerašnji dan nisu me napustile ni u trenutku kada sam upalila poslijepodnevni film. Synecdoche, New York film je, prije svega, čudan, u isto vrijeme realističan i potpuno nestvaran, smiješan i beskrajno tužan. U nekim će vas trenucima uhvatiti nespremne, a u nekim ćete se potpuno zamisliti nad sobom i životom. Film je ovo koji se ne da prepričati te vas iz tog razloga neću upoznavati s njegovim likovima. Uhvatit ću se, kao i uvijek, za jedan njegov fragment i odvesti vas na putovanje kroz vlastite mi misli.

Film je ovo o boli, smrti, životu, odbijanju, vlastitoj neostvarenosti, propalim pokušajima, trošenju na krive stvari i ljude. Film je ovo o strahu i izboru. Tijekom velikog dijela filma pratio me onaj osjećaj koji se javi kada se iznenadno probudite iz sna koji je bio zastrašujuće realan. Potrebno je nekoliko minuta da shvatite što se zbilja dogodilo i što je od svega toga stvarno. No, tih se nekoliko minuta nastavilo protezati kroz ostatak filma i nije jedino moje vrijeme izgubilo smisao. Vrijeme u filmu potpuno je hirovito. Sve je nestalno i često puta apsolutno neočekivano. Baš kao i život, ponekad.

Baš kao i život, ponekad, jutros su me prodrmali vlastiti snovi i strahovi. Rekla sam nekoliko puta (samoj sebi) čega se to bojim. Rekla sam to vrlo tiho, no dovoljno glasno da još uvijek odjekuje u glavi. No, sa strahom ili bez njega, uvijek sam spremna zaigrati igru zvanu život. Ne želim provesti zadnje dane svoje igre žaleći za onim što je otišlo u nepovrat.

Svaki lik u filmu, ali i svaka osoba u filmu najstvarnijem od svih – životu – bira na koji će način živjeti. Zbog čega tražimo odobrenja drugih? Zbog čega često puta živimo po pravilima koja nisu naša, unatoč tome što znamo da sve to možemo promijeniti samo u jednom danu? Trebamo li čekati duboku starost i smrt kako bismo shvatili da smo sve radili krivo? Zbog čega ne mijenjamo stvari koje nam noću ne daju spavati?

Za svaki izbor, bio on pogrešan ili pravi, potrebna je snaga. Ako sam odabrala živjeti život koji nije moj, potrebna mi je veća količina snage i izdržljivosti, nego u slučaju da se odlučim za opciju u kojoj takav život napuštam. Koja je cijena svega toga? Što nas to sprječava u odabiru života o kakvom smo sanjali? Nije li lakše stati na noge, suočiti se sa strahom od nepoznatog i već sutra krenuti putem koji si htio, nego provesti cijeli život crpeći vlastitu životnu energiju kako bi preživio dan? Zašto pretvoriti život u generalnu probu predstave koja nikada neće doći?

Sa svojim sam strahom odlučila otplesati kroz ovaj dan i reći mu kako mi on jedino može dati vjetar u leđa. Što je život? Dani koje brojimo, uspomene koje čuvamo, trenuci kojih se sjećamo. Što je život? Pregršt mogućnosti, a izbor je upravo na meni. Ako se suočim sa strahom, koji se ovih dana uporno pokušava progurati i u najmanje pore moga bića, nisam li korak bliže ka oslobađanju od istog? U zadnjih mjesec dana naučila sam ne stidjeti se svojih strahova. Naposljetku, oni me izgrađuju i daju mi snagu u trenutku kada o njima govorim. Nijedan strah nije veći od moje želje da svoje dane biram sama.

 

 

 

 

Advertisements

One thought on “Plesati sa strahovima

  1. Esther says:

    243There *is* free basic AV in windows — Windows Defender. Six or so years ago, MS started making noises about squeezing out Symantec and McAfee from the client security business, but then discovered how big the moats are around those businesses (the time and cost of collecting all the security intelligence that makes security software effective). MS pulled back its investment and went with the “free basic AV#1wreiall&+822F; you see in all versions of Windows today. No regulators were ever involved, as MS never dented the market share of Symantec et al.45

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s