Pismo majci

img011

Uvijek je najteže kada je rođendan. Moj, tvoj, sestrin ili kada je Božić. Nedavno sam se vozila taksijem, nešto tužnija nego inače jer sam došla nespremna u Novi Sad, a na radiju je svirala naša pjesma. Ona druga. Mi smo imale dvije i kada ih čujem – uvijek me nešto stegne u želucu. Okrenula sam glavu prema prozoru i pravila se da promatram novosadske ulice koje su se pripremale na hladnije dane, a zapravo sam skrivala suze u očima. Danas mi je rođendan i danas je ono doba u godini kada sam neizmjerno tužna što ne mogu čuti tvoj glas. Danas mi je krivo što ne možeš vidjeti moju dugačku kosu i što ti ne mogu pokazati što sam sve naučila kuhati otkako te nema. Žao mi je što ne možeš upoznati moje nove prijatelje i mog dečka. Boli me što nikada nećeš vidjeti svoje lice u Andreinom i njezine savršeno skladne pokrete kada pleše. Mrzim što tvoj glas blijedi iz one kutijice u koju spremamo zvukove koje najviše volimo. Mrzim što (mi ljudi) nismo u mogućnosti sačuvati najmanje detalje svog života kao što mogu računala. Ono što ne ponavljaš, zaboravljaš. Ono što više ne viđaš, polako blijedi. No, neke stvari neće nikada. Sjećam se onog perioda kada mi je prvi puta slomljeno srce. Ti si zvala moje prijateljice i govorila im da je šupak. Htjela si nazvati i njega, iako si i sama znala kako time nećemo postići ništa. Sjećam se da tada nisam morala u školu jer je slomljeno srce najgora od svih bolesti! Ti si to dobro znala.

Često se puta tuga miješa s ljutnjom i u tim trenucima psujem i na tebe, i na nebo, i na sudbinu koja je morala biti ovakva. Ljuta sam što nisi tu, mama. Ljuta sam što nikada nismo otputovale negdje, samo nas tri. Ljuta sam što nismo postale najbolje prijateljice, Andrea, ti i ja. Ljuta sam što se ne smijemo skupa i što nisi tu kada plačemo. No, ta ljutnja brzo prođe, ostavi me na kratko s tugom, a onda shvatim da ni od nje nemam ništa. Prisjetim se svih onih trenutaka provedenih u smijehu i sreći. Sjetim se kako smo plesale na Ramonese i kako smo spavale skupa čak i kad sam imala sedamnaest. Uvijek ćeš živjeti kroz mene i Andreu i uvijek ću ti biti zahvalna na svemu što si nam dala.

Često se pitam bi li te učinila ponosnom da se slučajno negdje sretnemo i ispričam ti o životu koji vodim. Često sanjam da si se vratila – bila si na nekom putovanju i zapravo nikada nisi ni umrla. Ponekad te vidim na ulicama. Ponekad ti zavidim jer nikada nisi morala vidjeti tugu i bijedu ljudi i novih vremena. Neke tuge nikada ne prolaze i nakon nekog vremena navikneš se nositi ih gdje god išao. Ti si moja sretna tuga. Toliko toga se promijenilo otkako te nema, ali ja sam još uvijek ista. Nasmijana mršavica koja nikada ne šuti. I dalje plešem po kući, i dalje pjevam ispred ogledala, i dalje se glupiram kada ne treba. Svi mi kažu da se smijem kao ti i taj ću osmijeh nositi s ponosom do kraja. Hvala za snagu koju mi daješ i hvala što si uvijek, baš uvijek, bila najbolja mama!

Advertisements

13 thoughts on “Pismo majci

  1. Anonymous says:

    Prekrasno nemam rijeći koje bi opisale tvoj razgovor” sa majkom, osječajima koje prenosiš i zrelo razmišljanje o tvom životnom iskustvu…pozuu

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s