Biti dijete rastavljenih roditelja

Puno mojih prijatelja djeca su rastavljenih roditelja. Neki od njih imaju samo jednog roditelja, a neki imaju toliko komplicirane obiteljske priče da se od njih može sastaviti poveći roman. Ja spadam u sve tri skupine. Prije nego “ocrnim” svoje roditelje, moram naglasiti kako sam, bez obzira na cijelu tu sjebanu priču, uvijek imala krov nad glavom, čistu i složenu odjeću, topao obrok, nikad izravno pokazanu ljubav, no ljubav koju sam uvijek mogla iščitati između redova.

Kada ljudima kažem da sam dijete rastavljenih roditelja, da mi tata ima narav koja se riječima opisati ne može (iako ću uskoro i to pokušati) i da mi je majka umrla kada sam imala 17, oni me gledaju onim tužnim očima kojima gledaš napušteno štene na ulici koje nikako ne možeš odnijeti doma. No, nikada nisam pričala svoje priče kako bi me drugi sažaljevali, pričala sam priče kojih se drugi srame jer sam ja srama rijetko imala. Pričala sam o svome životu onakvom kakav on doista i je. Pričala sam svoje životne priče jer ja svoj život jako volim. Kao što svemu lijepom dođe kraj, kao što svaka divna priča ima i onaj loši dio, tako i svaka teška priča ima svoje lijepe trenutke.

Kada su mi se rastali roditelji imala sam možda deset godina. Otac mi je tad već bio izgubio obje šake, no to ga nije prikovalo za stolicu. I dalje je najviše vremena provodio u svom kafiću, a majka je bila majka. Nikada neću zaboraviti to jutro. Opet su se derali jedno na drugo, opet su razbijali tanjure – to im je, sjećam se, bio omiljeni sport. Nakon što su se pobrinuli da više nikada nemamo uparene tanjure, majka me uhvatila za ruku i pobjegle smo iz stana. Bila sam bosa, nisam se stigla obuti. Otišle smo kod susjede na peti kat, a njezin mi je sin dao plave japanke.

img011

Sljedećih nekoliko mjeseci živjele smo kod ujaka i njegove male obitelji. Kada smo ostajale same, naša sestrična Maja, Andrea i ja, njihov smo stan pretvarale u mjesto iz bajki. Takve igre, kunem vam se, nikada nitko drugi nije igrao. Andrea je imala moć smisliti po pet igara u jednom tjednu i s njom nikada nije bilo dosadno. Obje smo voljele što više ne živimo kao nekada i bilo je pravo olakšanje ne slušati zvukove polomljenih čaša i tanjura te dernjavu zbog koje nam je sutradan bilo neugodno voziti se liftom.

Ono što me dodatno zabavljalo bili su odlasci tati vikendom. Svi su znali da sam ja uvijek sama, a to je posebno zabavljalo Mateu, Dunju i mene. Kod mene se uvijek moglo pušiti cigarete koje tata ostavi na stolu, isprobavati tatine viskije, bacati petarde kroz balkon i raditi sve što ne možeš doma. Tako sam naučila i kuhati. Nakon nekog vremena dosadilo mi je jesti hranu naručenu iz restorana i počela sam eksperimentirati. Kako sam rasla, ta mi je rastava donosila sve više dobra. Moji roditelji nakon svega nisu pričali i to je ostavljalo prostora za govoriti mami da si kod tate, a tati da si kod mame i odlaziti u Osijek na koncerte. Sve dok me nisu uhvatili. Tih me godina nije bilo briga što nemam toplinu doma, što ne slavimo blagdane onako kako to rade drugi ljudi i što, zapravo, ne znam što je to dom. Nije me bilo briga jer sam bila slobodna raditi neke stvari koje drugi nisu mogli i jer je moj dom bio otvoren za sve što smo moji prijatelji i ja poželjeli.

img005

Onda, kada sam malo odrasla, kada sam ostala bez mame i kada bih Božiće i Uskrse provodila sama, shvatila sam koliko znači imati obitelj. Nekada sam satima plakala u jastuk i mrzila svoje roditelje. Pitala sam se zašto se to moralo dogoditi baš meni i postoji li itko tko je usamljen kao ja. Nikada nisam zamjerala svom ocu, on je bio maleno dijete zarobljeno u tijelu odrasla čovjeka. Čovjeka koji je ostao bez ruku, a s njima je stekao sve što smo u životu imali. A imali smo sve. Nikada mi ništa nije falilo, uvijek sam mogla dobiti sve što sam htjela. Osim razgovora, obiteljskog nedjeljnog ručka i druženja koja nisu uključivala hrpu tatinih prijatelja.

No i on je naposljetku odrastao. Zadnjih mi je nekoliko godina pružio Božić koji sam oduvijek željela imati. I dalje imamo dane kada se ne razumijemo, ali se trudimo više nego ikada. Ja sam manje buntovna, on pokušava biti tiši, a kada poželim obiteljski ručak samo nazovem Zvonka ili se popnem kod Dunje, na šesti!

Advertisements

6 thoughts on “Biti dijete rastavljenih roditelja

  1. bloodybutterfly says:

    Drago mi je da je sada bolje. Ja sam sa osam godina ostala bez majke i najgore od svega (poslije gubitka) je borba da te drugi ne žale.
    Šta god da se desi treba od razbijenih komadića stakla ponovo sastaviti čašu.

    Pozdrav!

    Like

  2. Marija says:

    Zanimljivo je kak je to isto mjesto pamtim drugačije… sjećam se da nam je Andrea uvijek vodila neke plesne igraonice. Morale smo biti njezine back plesačice uz posebne svjetlosne efekte. I da… ako se dobro sjećam, a nadam se da je to-to… imali ste 2 velike drvene ljuljačke u dnevnom boravku?!

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s