T2 ili zašto bih htjela imati 17?

trainspotting-7Nisam htjela ponavljati svoje misli, pretočiti ih u riječi i kasnije imati osjećaj da sam sve to već rekla te da ste sve to već pročitali. Zbog toga i nisam pisala. Stala sam. Stalo je vrijeme. Mislima sam ostala u onom periodu života koji sam najviše voljela. Nisam o tome htjela govoriti jer sam se već dovoljno puta vraćala u prošlost. No, prošlost je našla mene i otvarala mi se čudnovatim putevima. Svakodnevno nas bombardiraju porukama koje bi nam trebale otvoriti oči, koje bi nas trebale voditi kroz život. Imate ih čak i na bočicama vode. Govore nam koliko, kako i kada trebamo voljeti. Kada trebamo stati. Govore nam, između ostalog, da ne trebamo gledati nazad, a ja sam jedna od onih kojima je gledanje u prošla vremena omiljen hobi.

I dok sam se trudila ostaviti sve to iza sebe, u ruke mi dođe štivo koje je govorilo da je prošlost dobra stvar. Omotala sam se u toplu deku i mekane uspomene i s osmijehom na licu čitala ono što želim čuti. No, riječi jednostavno nisu htjele izaći iz mene. U glavi sam ponavljala nekoliko pitanja. Hoću li ikada prestati gledati u prošlost? Zar se žaljenje za godinama koje su prošle ne bi trebalo pomicati? Zar ne bih s dvadeset trebala patiti za sedamnaestogodišnjom verzijom sebe, a s dvadest i šest za dvadesetogodišnjakinjom koja je i dalje bila dijete? Zašto već godinama želim da mi je opet sedamnaest? Ostavila sam sve godine i uspomene sa strane i odlučila uživati u sadašnjosti. Ali uzaludno, prošlost me pratila u stopu.

Nikada neću zaboraviti svoje prvo gledanje Trainspottinga. Išla sam u osnovnu školu i spavala sam s mamom u dnevnom. Na HRTu je igrao taj film. Ona je zaspala, a ja sam ostala budna do kraja. Bila sam začuđena i vjerojatno pola toga nisam shvaćala. No, jedno mi je bilo jasno – Trainspotting je priča o prijateljstvu, mladosti i izdaji. Priča je to protkana tugom, smijehom, bolom i nadanjem. Priča je to o petorici prijatelja koji se odaju heroinu, ne sluteći da će im on zauvijek promijeniti živote. Nakon nekoliko godina, film sam pogledala ponovno, pročitala sam i knjigu i neke su mi stvari bile puno jasnije. Sinoć sam imala priliku pogledati T2 i, iako sam bila skeptična, film mi se jako svidio. Svidjelo mi se sve. Način na koji je snimljen, priča, tijek radnje, glazba i ponavljanje scena iz prvog filma. Svidio mi se način komunikacije s prošlošću i nevjerojatna moć filma da iz vas iskopa vašu vlastitu (prošlost).

Nakon dvadeset godina, Renton se vraća u svoj rodni grad. Stvari su se (opet) promijenile, no neki ljudi neće nikada. Ne želim vam kvariti doživljaj i govoriti puno o filmu, no moram napomenuti da je film obojen prošlošću. Previše se stvari dogodilo. Previše je nedužnih ljudi nastradalo. Previše je prilika propušteno. Previše je vremena otišlo u nepovrat, a ono što ne možemo vratiti udara nas najjače.

Vjerujem da ste svi pogledali prvi dio ovoga filma i da nikada nećete zaboraviti onu čuvenu “Odaberi život” parolu. Takve riječi se ne zaboravljaju jer baš kao i ono što je otišlo u nepovrat i one su istinite, i one su bolne, i one te tjeraju da razmisliš o stvarima koje inače guraš pod tepih. I u ovome se dijelu čuju te riječi. Ovoga puta nešto drugačije i prilagođene sadašnjem svijetu i stanju svijesti, ali jednako jake. Dok slušam (dvadeset godina starijeg) Rentona kako ih izgovara, cijelim me tijelom prolazi jeza. Pomislim, zatim, kako me prošlost ponovno pronašla i kako uzaludno bježim od stvari koje su, očito, brže od mene.

Uživala sam u svakoj minuti ovoga filma, u svakom satu jučerašnjeg dana, u svakom danu svakoga mjeseca pronađem nekoliko stvari na kojima sam neizmjerno zahvalna. Zašto onda željeti nešto što je prošlo? Jesam li nesretna ako mislim da je najsretniji period moga života iza mene? Ta su se pitanja budila u meni dok sam izlazila iz kino dvorane. Znala sam o čemu ću pisati. Pisat ću o prošlosti. Svojoj i njhovoj.  Pisat ću o sadašnjosti. Njihovoj. Borama na njihovom licu. Sjeti u njihovim očima. Žalosti koja se javlja kada govore o mlađim verzijama sebe. Zbog čega smo se tako često vraćali u ono što je iza nas? Sada sam znala! Zbog toga što smo mi ta vrsta ljudi koja voli ono što je nevino, neiskvareno, naivno i ponekad glupo. Zbog toga što smo mi ljudi koji su alergični na nepravdu, zlobu i neiskrenost svijeta. Zbog toga što postoje godine u kojima ništa nije bitno i godine u kojima te ne dotiču stvari s kojima se ovih dana ne možeš nositi. Zbog toga bi bilo lijepo zauvijek imati sedamnaest.

Kada imaš sedamnaest ništa ne boli, nitko nije gladan, nitko ne umire, ne nedostaje ti novaca, ne plaćaš račune, nisi na birou, ne osjećaš se kao da ti život nema smisla, ne trudiš se dokučiti smisao. Sa sedamnaest smijeh traje duže, čuje se glasnije. Sa sedamnaest misliš da si shvatio sve, a nemaš pojma ni o čemu i to je sasvim ok. Sa sedamnaest rane brže zacjeljuju. Kada imaš sedamnaest nitko ne umire, nada živi vječno, a prijatelj je osoba koja može riješiti svaki problem. Zbog toga što smo mi ta vrsta ljudi koja voli ono što je nevino, neiskvareno, naivno i ponekad glupo, zbog toga što smo mi ljudi koji su alergični na nepravdu, zlobu i neiskrenost svijeta, zbog toga nas pustite da se ponekad vratimo u vrijeme kada smo imali sedamnaest.

234

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s