Portreti moga sivila

Uvijek su se suprotstavljale u meni; žena iznimne snage i uplakana djevojčica. Uvijek su se suprotstavljale u meni; ona koja vidi ljepotu u svemu i ona koja teško podnosi stvarnost.             Uvijek su se suprotstavljale u meni; njih dvije. U njima je moja snaga.

Više nisam bila sigurna u svoju snagu i gubila sam kontrolu nad njima. Više nisam znala koja prevladava u kojem trenutku i činilo mi se kako se nešto treće ušuljalo u mene kada nisam bila oprezna. Gomile čudnih ljudi, oni koji dolaze posijati sjeme iz kojeg će izrasti gomila pitanja na koja nisam znala odgovoriti. I čudno je. Čudno sam. Potpuno drugačija. Najstraniji stranac samoj sebi.

Moja su  me pitanja dovodila do ludila. Osjećala sam ih kao nešto živo. Kao napuštene životinje koje te prate u nadi da ćeš im pomoći. Poput dosadne mlađe sestre koja ništa ne može sama. A trudila sam se, doista jesam. Htjela sam dati odgovore na svako od njih, ali nisam mogla.

I onda prođeš kroz te duboke analize koje ti ne donesu nikakvo olakšanje. Prođeš i ležanje u tišini, umorno skrivanje od svijeta. Prođeš kroz paničarenja. Prođeš kroz promjene raspoloženja. Shvatiš da na neke stvari ne možeš utjecati u trenucima u kojima bi htjela. Shvatiš da niti jedno rješenje nije došlo ako si preskakao čitav zadatak. Da, u nekim sam čudnim godinama i danima, u nekim sam zadacima čija rješenja dolaze tek kasnije.

I činio mi se kako se neprestano ponavljam. Vrtim se u krug dok moje riječi gube smisao. Dan po dan. Sat po sat. Pokušavam se, onda, oslikati riječima. Napraviti portrete sebe u različitim danima. Nekada sam siva i teška. Jedva se nosim na leđima iz kojih izviru tužna rebra. Nekada sam nasmijana i spremna nositi teret cijeloga svijeta. Najgora sam kada me nema. Najgora sam kada sam prazna. Najteže je kada praznina postanem sama. Nestajem, tada, između ustajanja u osam i spavanja u tri. Jedu me misli koje nisu moje vlasništvo.

Kada bih morala govoriti o sebi, kada bi me netko (ovih dana) pitao kako sam, kada bi me pitali što volim i tko sam, ostali bi bez odgovora. Ovih sam dana i ja ona koja postavlja pitanja. Ovih sam dana i ja ona koja traga za odgovorima. Ovih sam dana i ja ona koja je izgubljena. Ona koja stvari ostavlja da stoje. Ona koja se boji da će odgovori srušiti utvrde koje su dugo građene. Utvrde koje su tu da bi štitile, možda su postale ono što mi nanosi bol.

cam.raw_1cam.raw_2cam.raw_3

cam.raw_4
Snežana Petković
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s