Odakle mi pravo da budem tužna?

Previše razmišljam. Neki mi govore da je to izvor moje tuge. Kažu da kada puno vremena provodiš u samoći, analiziraš stvari do najsitnijih detalja. Tim detaljima uništavaš već donesene zaključke pa donosiš nove,  a iz njih se rađaju ružne stvari; tuga, strah, nemir i jad. Volim biti sama. Volim razmišljati i stvari razlagati na atome i ono što ide nakon njih. Od svojih sam detalja ojačala. Kada se suočim s njima, kada ih pogledam u oči, sama odlučim jesu li proizvod mojih strahova ili su tu kako bi proizveli strah i rekli mi neka bježim. Voljela sam i bježati. Uhvatim se, nekada, kako to radim i onda kada mislim da sam bježanje ostavila iza sebe. Onda utihnem…i stojim, tako, okupana tišinom. Što drugo mi uopće i treba?

Kada sam došla doma za uskrsne praznike, kroz glavu mi je prolazila misao o vječitom ponavljanju i prolaznosti koja to ponavljanje prati u stopu. Svaki je blagdan preslika prošlogodišnjeg. Ovaj je Uskrs isti kao onaj od prije godinu dana. Sve su radnje sestre blizanke. Razmišljala sam o tome koliko je sve isto. Ovaj je Uskrs preslika onog Uskrsa od prošle godine. Svake se godine rade iste stvari, potežu iste teme i svake mi se godine čini da nervozu mogu udisati. Kao kada se zimi nađete u oblaku magle i učini vam se kako bi je vaša pluća mogla usisati za tren.

I, iako je svaki blagdan preslika prošlogodišnjeg, ja nisam. Nisi ni ti. Prisjeti se svojih misli od prošle godine, ljudi koji su te okruživali, svojih snova i želja. Usporedi to, onda, s današnjim svojim likom i (vjerojatno) ćeš dobiti dvije potpuno različite osobe. Barem je tako sa mnom. Ni ljudi kojima sam okružena nisu isti oni ljudi od prošle godine. Njihova je unutrašnja struktura promijenjena. Pokreću ih druge stvari, pokreću ih iste stvari na drugačije načine. Neki su ljudi tek došli u moj život, a neki su se izmijenili do te mjere da mi se čini da su postali druge osobe. I ja sam neka druga. Druga ja ima posao, ustaje prije osam i razmišlja o stvarima koje prošle godine nisu ni bile dio mene.

I što ti onda ostaje, kada shvatiš da se život sastoji od tisuću ponavljanja kroz koja se mijenja tvoje biće? Ostaju hladna jutra i topli krevet koji dijeliš s osobom koju voliš. Ostaje ti glasno smijanje od kojeg boli trbuh. Ostaju neplanirani izlasci koji se pretvore u najljepše avanture. Ostaje ti ugodna šutnja koja vrijedi više od bilo kojeg razgovora. Ostaje ti držanje za ruke i “volim te” usred nekog nebitnog razgovora. Ostaje ti gledanje filmova i cjelodnevno ležanje za kišnog dana. Ostaje ti more, i plaža, i pivo, i sunce. Ostaju ti festivali i plesanje do zore. Ostaju ti sve te male stvari od kojih je satkano sve veliko, od kojih je satkana sreća.

Ako je sreća miris tek kupljene knjige, miris nedjeljnog ručka, miris osobe koju voliš… ako je sreća gledanje omiljenog filma, tek procvalo drveće, mir koji donosi glazba…ako je sreća vožnja vlakom, kupanje u moru, jutarnja kava…ako je sreća gomila malenih stvari, odakle ti pravo da tražiš više? Odakle mi pravo da budem tužna?

ja

Advertisements

3 thoughts on “Odakle mi pravo da budem tužna?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s