Putopis I – Kako sam odlučila imati ljeto koje ne boli

dri5

U mojim prekidima sudjelovali su svi. Prekidi sa samom sobom, drugima i sa stvarnošću bili su bolni za cijelu moju obitelj. Kada sam bila još dijete, mrzila sam zime. Kada zatvorim oči vidim ih kao nešto plavo. Nikada nisam voljela plavu boju. Ljeto je značilo ludilo, nepovezane riječi, nepoznati ljudi u maminom stanu i lažna sreća. Imala sam osjećaj da su mamina ljeta prešla na mene i da sam Julia Roberts u nekoj pokvarenoj verziji filma Eat, Pray, Love. Samo što ja nisam znala kako se moli, a i da jesam, nisam znala što i koga da zamolim. Bila sam potpuno izgubljena.

Nisam ni jela, jedno vrijeme nisam uopće jela i tata je rekao da mogu birati između putovanja i odlaska na infuziju. Prvi sam puta spakirala stvari bez da sam uopće znala gdje idem i što me čeka. Već sam vam više puta rekla da sam osoba koja planira sve do najsitnijih detalja. Nikada me nećete vidjeti da u dućan idem bez papirića na kojem sam zapisala sve što trebam kupiti. Nekada tjednima prije znam što ću obući na tulum na koji sam odlučila da ću ići još dva mjeseca prije. Sada nisam znala. Prva je postaja bila Zagreb. Grčila sam se na stražnjem sjedištu bijelog auta i željela sam plakati. No, suza nije bilo. Isplakala sam ih sve još na zimu. Večer prije ispovraćala sam sve što sam pojela taj dan, a mučnina nije stala ni kada smo došli u Zagreb. Bilo mi je muka od lažnih obećanja i od same sebe. Zašto sam davala drugu šansu stvarima kojima je odavno prošao rok trajanja? Mislim da sam (potajno) voljela patiti. Zagreb mi je dao divne ljude, dobru glazbu i nadu da prave stvari čekaju negdje iza ugla, no moja se tuga mogla opipati.

U Rijeku sam došla u petak navečer. Dočekala me osoba koju nisam vidjela godinama, no osjećaj je bio isti. Neki ljudi su jednostavno tvoji i to znaš jer je njihov smijeh zarazan. U Drivenik smo došli jako kasno. Susjedna su sela izgledala pomalo jezivo u tom mraku. Tu sam se večer suzdržavala od toga da plačem i vrištim u isto vrijeme. Mislila sam da nikada neće proći mučnina koja je sad već prešla na dušu. No, ništa nije vječno. Svaki je dan bilo sve lakše. Imala sam osjećaj kao da završavam stvari koje sam započela na zimu.

U Driveniku se nisam mogla šetati jer su šetnje u ovo doba godine preopasne. Livade i šume prepune su zmija i medvjeda. Kada sam dobila ovu informaciju, nakon što sam izjavila da želim u šetnju, mislila sam da se radi o zezanciji. No, šetnje su doista bile zabranjene, ali more je liječilo više i jače nego koraci, bolje i ljepše nego riječi. Kada nisam bila na moru, vrijeme sam provodila u sobi kroz čiji je prozor dopirao slani, morski zrak. Razmišljala sam kako će mi biti žao kada budem odlazila i kako će mi faliti čak i crkveno zvono koje se oglašava minutu nakon podneva. Zapisivala sam toksične misli, riječi koje su boljele i osjećaje koje sam htjela pojesti i izbaciti iz sebe prvom, jutarnjom nuždom. Lijepo je ponovno upoznavati zaspale dijelove sebe. Lijepo je rasti i jačati. Svaki je dan donosio mir. Svakoga dana vrijeme provedeno u miru raslo je. Uvijek bih, za vrijeme najvećih oluja koja se su se dešavale u mojoj glavi, poželjela maknuti se negdje od svih i biti u mjestu u kojem me nitko ne zna. Ovo sam ljeto to uspjela i dobiti. Upoznati sebe u mjestu u kojem ne poznaješ nikoga. Ovo je ljeto odlučilo dovršiti sve što sam počela na zimu. Ovo je ljeto donosilo mir.

dri4dri3dri1

Advertisements

2 thoughts on “Putopis I – Kako sam odlučila imati ljeto koje ne boli

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s