Putopis II – Zašto je dobro putovati sam?

Nisu vas slagali kada su vam rekli da putovanje donosi mir. Ima nešto užasno smirujuće u kilometrima koje pređeš. Ima nešto ljekovito u novim mjestima, ljudima i drugačijem zraku. Ima nešto u tom gubljenju, nešto što te vrati na pravi put i nešto što te podsjeti tko si i kamo želiš ići. Drivenik mi je dao potreban mir. More je liječilo rane i znala sam da sam spremna.

U četvrtak sam odlučila otići iz Drivenika. Dali smo jedno drugome sve što nam je bilo potrebno. Odmorila sam se od ljudi, misli i od same sebe. Večer prije doživjela sam prometnu nesreću. Nikada nisam doživjela ništa slično i još se uvijek čudim što sam bila apsolutno smirena kada se to dogodilo. Uvijek sam slušala priče o nesrećama koje se dogode u samo nekoliko sekundi. Imala sam osjećaj da je ovo trajalo i manje. Na putu od Crikvenice do Drivenika, kiša je lila kao iz kabla. Slijevala se po staklima i onemogućavala nam da vidimo cestu. Iduće čega se sjećam je udarac.

Vrlo brzo sam shvatila da smo u kanalu. Osjećala sam bol u prstu lijeve noge i shvatila da mi je pukao nokat. Izašla sam iz auta i za trenutak sam bila potpuno mokra. Moja je prijateljica bila u šoku i uporno je pokušavala upaliti auto. Iz auta se širio oblak dima. Bile smo okružene drvećem, činilo mi se kao da će nas mrak iz šume progutati. Nedugo nakon toga, stali su nam neki dečki i ponudili nam prijevoz do Drivenika. Kada smo došle doma, skinula sam mokru odjeću sa sebe i obrisala kosu ručnikom. Vani je sijevalo, a ja se po prvi puta nisam bojala. Bila sam ponosna na sebe, bila sam ponosna na to što niti u jednom trenutku nisam paničarila. Razmišljala sam o prolaznosti. Stvari u koje smo nekada bili sigurni mogu nestati u trenu. Ljudi odu još brže. Smijala sam se. Smijala sam se što sam nekada bila nestrpljiva, što sam pokušavala vratiti vrijeme i što sam mislila da mogu mijenjati one koji su već davno otišli.

U Rijeku sam došla u petak. Kiša je pljuštala, no to mi nikada nije smetalo. Postoji nešto čarobno i umirujuće u kapljicama i sivilu. Uvijek sam bila dijete jeseni. Odlučila sam odsjesti u hostelu. Htjela sam vidjeti kako je to biti sam. Htjela sam sama lutati gradom, sama sjediti u restoranu, sama sjesti u taxi i sama nositi preteški kofer do recepcije. Kada sam ušla u svoju sobi, osjetila sam ogromno olakšanje. Sjela sam na krevet i počela se igrati riječima. Bojala sam bijelu pozadinu mislima koje su konačno čvrsto stajale jedna kraj druge. U tom sam trenutku osjetila da mogu sve. Nakon što sam neko vrijeme provela sa svojim riječima, odučila sam se javiti prijatelju kojeg dugo nisam vidjela. Uvijek me fasciniralo koliko se ljudi mogu promijeniti u samo nekoliko godina. Sjedili smo jedno nasuprot drugoga, prisjećali se nekih drugih vremena, oživljavali uspomene i smijali se. Novi mi kao da su imali puno više toga za reći. Narasli smo. Stvari koje nekada nismo imali snage izgovoriti – postale su nešto o čemu smo pričali s nevjerojatnom lakoćom. Nekada je dovoljna samo jedna večer da se nahraniš, a tako dugo si bio gladan. Gladan riječi koje ne bole. Gladan osmijeha i gladan večeri od kojih ne očekuješ ništa, a dobiješ puno.

Idući je dan bio poprilično umoran. Ostavila sam neispavanost sa strane kako bih se mogla družiti sa samom sobom, a kasnije se gubiti u glazbi, moru i riječima. Nakon što sam završila s večerom i samoćom koja je liječila, našla sam se s prijateljima koji su mi neizmjerno falili. Uvijek sam napominjala ljudima da su mi “prekidi” s prijateljima bili bolniji od onih s dečkima. Ovo nije bio prekid izazvan neslaganjem, s njima sam se morala oprostiti jer su se iz Novog Sada odlučili preseliti u Rijeku. Sreća koju sam osjećala kada sam sjela u auto nije se mogla izmjeriti. Došli smo u Kostrenu gdje je sve bilo u znaku mora, slanog zraka, divne glazbe i još divnijih ljudi. U jednom trenutku, dok me ritam nosio u neke druge dimenzije, osjećala sam veliki mir. Bila sam sretna, bila sam zadovoljna i bilo je lijepo biti opijen samo glazbom i ljudima. Tu sam večer upoznala osobu koja je obogatila moj život. Ona spada u one ljude koji se pojave u pravom trenutku i s kojima jednostavno klikneš. Dugi razgovori, ples, smijanje i međusobno shvaćanje. Shvatila sam da mi ne treba više od toga.

Kada sam došla doma, moje je tijelo bilo izmoreno od puta, no moje su misle dobile novi oblik. Ljudi u naše živote uđu (i iz naših života izađu) baš onda kada trebaju. Svaka nova osoba otvara ti neka nova vrata. Svaku osobu, koja želi otići, trebaš pristojno otpratiti i za njom zatvoriti vrata. Legla sam u svoj krevet s osmijehom na licu i mislila na ljude koje sam upoznala, ljude koje ću tek upoznati i avanture koje ću tek doživjeti. Na zimu sam si obećala da ovo ljeto neće biti teško kao što je bilo prošlo. Bila sam ponosna što to doista i je tako. Bila sam spremna na sve što tek dolazi.

IMG_5079IMG_5078IMG_5051IMG_5046IMG_5071

Advertisements

3 thoughts on “Putopis II – Zašto je dobro putovati sam?

  1. …Odlična priča, samo nastavi tako, svako je putovanje teško, ali ono što njime dobivaš daleko premašuje sva opterećenja, bolove i odricanja. Vjeruj mi, kad pređeš gotovo 3000 km pješice u nekoliko avantura, znaš cijeniti sve ono što si doživio. Pozdravljam kolegicu avanturisticu…

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s