O penjanju, spuštanju i pobijeđenim strahovima

 

Ovih sam dana sama. Penjem se i spuštam. Često promatram sve osobe koje sam nekada bila. Promatram svoj napredak i svoje stajanje u mjestu. Kada sam odlučila stajanju stati na kraj, preplavio  me val emocija. Jako sam dugo njegovala svoju lijenu stranu. Nevjerojatno je koliko čovjek može uživati ne radeći stvari koje su ga nekada ispunjavale. Postala sam previše mirna. Zadovoljavala sam se stvarima koje mi prije nikako ne bi bile dovoljne. Odlučila sam krenuti. Početak me plašio i nešto mi je govorilo da neću moći. Odlučila sam ignorirati glasove za koje sam znala da nisu moji. Krenula sam drugim smjerom. Ovoga sam puta znala što je moj cilj.

Ovih sam dana sama. Penjem se i spuštam. Promatram osobu koja sam sada. Polako se pretvaram u mir koji sam bila prije nekoliko mjeseci. Svakim sam korakom sigurnija. Iza sebe ostavljam sva ona bespotrebna kukanja, svako ne mogu, neću i ne da mi se. Ne razmišljam o stvarima koje ne donose ništa dobro. Puno razgovaram sama sa sobom. Upoznajem se. Duboko dišem i više se ne bojim.

Odlučila sam raditi na sebi. Odlučila sam u svoj život unijeti promjene koje će me učiniti boljom i snažnijom. Odlučila sam brinuti se o svom tijelu. Iako se užasno bojim visine, upisala sam se na penjanje. Moj prvi dolazak trebao je trajati jako kratko. Uplašila sam se i tražila način na koji mogu neprimjetno izaći iz prostorije. No, znala sam da se tako ne rješavaju stvari. Znala sam da ću ostati na mjestu ako barem ne pokušam. Na pola puta pogledala sam dolje. Više nisam osjećala noge i imala sam osjećaj da ću povratiti. No, nešto u meni nije mi dalo da odustanem. Uspjela sam popeti se do kraja. Uspjela sam zaljubiti se u sport o kojem ništa nisam znala. Nevjerojatan je osjećaj rukama dizati svoje cijelo tijelo. Nevjerojatno je znati da se u nama nalazi osoba koja sve može. U trenucima penjanja ne postoji ništa drugo. Misli ispare iz moje glave, a svakim treningom postajem sve snažnija.

Ovih sam dana sama. Penjem se i spuštam. Odlazim u neka druga vremena. Sjećam se sebe iz različitih perioda života. Od mirne i povučene djevojčice došla sam do tinejdžerice kojoj ništa ne predstavlja problem. Pitala sam se kako se strahovi uvuku u naše glave? Zašto se kroz život javljaju kočnice koje prije nismo imali? Zbog čega sam nekada bila slobodnija i što me to danas koči?

Sjetila sam se perioda života u kojem mi nije bilo neugodno izaći van potpuno sama. Ako nisam mogla pronaći osobe koje bi voljele otići na neki koncert sa mnom, otišla bih sama i ništa me ne bi spriječilo da čujem i vidim ono što želim. No, s godinama sam se počela sramiti stvari koje mi prije nisu predstavljale problem. Sjetila sam se gomile događaja koje sam propustila samo zbog toga što u društvu nisam imala istomišljenike. Odlučila sam otići sama na koncert. Nisam puno razmišljala o tome. Kada sam u subotu završila s poslom, otuširala sam se, spremila, pustila glazbu i plesala u stanu. Nisam osjećala nikakvu nelagodu niti strah. Ti osjećaji nisu se pojavili ni na koncertu. Stajala sam sama nasred prostorije i osjećala sam se odlično. Zbog čega bi bilo čudno otići na koncert potpuno sam? Sama sam odlazila u kino, na večere i ručkove. Sama sam odlazila na penjanje. Sama sam šetala i sama sam otišla volontirati u Otvorenu kuhinju. Voljela sam stvari raditi sama. Bila sam dobro društvo sebi samoj i ovaj odlazak na koncert mi nikada nije trebao predstavljati problem.

Djevojka koju sam došla slušati očarala me svojom energijom. Prišla sam joj što sam bliže mogla i pustila je da me svojom glazbom odvede u neka druga prostranstva. Bila sam sretna i ponosna. Osjećala sam spokoj kakav se u meni rodi kada se nakon treninga vraćam u stan. Nakon nastupa, pozvala me na druženje s njom i njezinim prijateljicama. Bilo je zabavno družiti se s novim, veselim ljudima. Mislim da bi si svaka osoba trebala priuštiti izlazak sa samim sobom nekoliko puta u godini.

Ovih sam dana sama. Penjem se i spuštam. Odlazim u neka druga vremena. Preispitujem svoje postupke i dajem si odgovore na pitanja na koja prije nisam znala odgovoriti. Sve počinje od mene. Moji su strahovi radnje koje ne postoje, scene koje sama kreiram u glavi. Filmovi su to koji nikada nemaju očekivani kraj. Odlučila sam igrati se sa svojim strahovima i zauvijek ih se osloboditi. Ovih sam dana sama. Penjem se i spuštam. Odlazim u vrijeme u kojem strahovi ne postoje.

Advertisements

2 thoughts on “O penjanju, spuštanju i pobijeđenim strahovima

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s