To je cijelo jedno desetljeće

Miris naranči uvijek će me podsjećati na nju. Prošlo je već deset godina otkako je nema. Jedno cijelo desetljeće. Što se sve čovjeku dogodi u deset godina – kako da joj sve to ispričam kada je sretnem u snovima. Dolazi mi periodično. Nekada je mjesecima ne vidim , a nekada mi cijeli tjedan upada u snove. Tih je dana često vidim na ulicama Novog Sada. Vidim je u izmorenim ženama koje nose kratku plavu kosu. Vidim je u blagajnicama kojima treba odmor od svega. Vidim je u tužnim očima putnice s kojom dijelim sjedalo u autobusu. Nekada mi se čini kao da se ništa nije ni dogodilo. Pričam o tome kao o nečem posve običnom. Čovjek se, nažalost, navikne na sve. Navikneš se na smrt i na to da nekoga nema i da ga više nikada nećeš vidjeti. Nekada me to užasno boli. Nekada sam tužna i ljuta što joj ne mogu pokazati gdje sada živim. Ljuta sam što joj ne mogu pročitati svoje tekstove. Boli me što joj ne mogu plakati kada mi netko slomi srce. Prošlo je već desetljeće, a ja mislima odlazim u doba kada sam imala šesnaest. Uvijek vidim otvoren balkon moje velike sobe i bose noge. Uvijek čujem glasnu muziku koja se njoj sviđala jedino ljeti.

Sjedimo na kauču u mom malenom stanu, moj poznati stranac i ja. Gulimo naranče, to nam je prvi obrok toga dana. Miris naranče vrati me u doba kada sam imala šesnaest, sjeti me na majku i natjera me da se zamislim.

–             Znaš, jučer je bilo točno deset godina otkako mi se ubila majka.

Kažem mu, bez ikakve kočnice. Otvoreno mu govorim da sam ja bila ta koja ju je pronašla i da me taj prizor proganjao godinama.

–             Da sam bila brža, bila bi još uvijek živa.

Dodam onda, a on mi kaže kako se nikada ne trebam kriviti. I ne krivim se – više. Onda me pita o tome kakva je bila, a ja mu govorim da nekada mislim da nisam ni upoznala pravu nju. Poznavala sam dvije moje majke. Jedna je bila beskrajno tužna. Nekada bi danima gledala u jednu točku. Ne bi kuhala niti jela. Na silu bi odlazila na posao i nije ju bilo briga što će navući na sebe. Druga je bila vedra i vesela. Oblačila se šareno i farbala kosu u ružičasto. Birala je odjeću koja je tjerala ljude da se okreću za njom. Odlazila je na skup Jehovinih svjedoka jer ju je tih dana zanimalo baš sve. Pisala je pjesme koje nisu imali nimalo smisla. Smijala se. Bila je izravna i ponekad neugodna. Plesala je i dopuštala mi da izostajem iz škole. Često sam željela da se dvije moje majke spoje u jednu, da se sve suprotnosti nađu negdje na pola puta i da dobije mir za kojim je tragala cijeli život, a koji nikada nije pronašla.

Prošlo je već deset godina. To je cijelo jedno desetljeće. Nekada, onih dana kada vjerujem u boga i to da me ona negdje vidi i osjeti, osjećam nevjerojatan sram i strah. Vjerujem da joj se mnogi moji postupci ne bi svidjeli, no sigurna sam da bi na neke bila poprilično ponosna. Uvijek se pitam kakav bi odnos imale sada. Vjerujem da bismo bile najbolje prijateljice. Govorila bih joj o svojim ljubavima, o avanturama, pogrešnim izborima i uspjesima. Nagovarala bih ju da si nađe novog dečka i da uživa u životu jer to zaslužuje. Govorila bih joj o svakom putu kada su mi slomili srce, ali nitko ga nikada nije slomio kao ona. Neke rane nikada ne zarastu. Neke su zauvijek tu i čekaju da kopaš još malo dublje. Fali mi da me ukori kada prolijem juhu po plastičnom podmetaču. Fali mi da je čujem kako kašlje dok se penjem stepenicama do našeg stana. Fali mi da se naljutim na nju kada se negdje zadrži predugo. Fali mi da odem spavati s njom iako imam svoju sobu. Fale mi oni odvratni plavi zidovi moje stare sobe. Fali mi njezina juha od rajčice i fali mi da mi rukama stisne glavu i izljubi me sto puta. Nikada ne govorim ljudima koliko mi fali i koliko mi je teško. Prošlo je već deset godina. To je cijelo jedno desetljeće.

Advertisements

7 thoughts on “To je cijelo jedno desetljeće

  1. Anonymous says:

    ona je tu. kada prestanes vjerovati da sve sto imamo je samo ovaj zivot i nista vise, kad prestanes vjerovati da postoji neki jadni smrdljivi razlog zasto se sve dogodilo kako se dogodilo tada zaustavljas protok ljubavi. cak i kad zaustavis ljubav ona je i dalje tu samo malo daleko, onako kao kada ju mjesecima ne vidis. u busu. na poslu. u trgovini.

    ovaj čovjek je ipak malo pametniji i elokventniji od nas pa ne skodi pogledati.
    sretnooooooo

    Liked by 1 person

  2. Azu says:

    Znam. Fali. Fali i meni moja najbolja prijateljica. Kvragu i njih sto su bile tako savrsene; nezamijenjive. Ja pod morem potisnutih osjecaja gubim sjecanje na nju, glas njen mi vise ne titra usima, a to tako boli. I sad bi sve dala za jedan zagrljaj, pogled, cak i svadu s njom. Isto kao ni ti, ne znam sto bi rekla na mene danas, ali znam da bi me voljela. I danas grcevito zelim da me usmjeri i pokaze mi put jer sad gdje sam, koliko god taj put bio “ispravan”, ne znam je li moj. Ona bi znala.. Sljedece godine ce doci i moje desetljece. Veselim se eto, da jednog dana, cu i ja razveseliti neko malo bice ili dva i biti im ono sto su one bile nama. Savrsene u cijeloj svojoj nesavrsenosti. A Tek tad ce faliti ! Divna si, i svi mi tragamo bezumorno za nasim smislom, toliko da vise ni sama ne znam ima li ga, i voljela bi da sam gluplja, manji emotivac, triper. Imam i ja svoju Martu, a pokraj nje jos bezbroj njih. I hvala im na svemu, a ti ces biti zahvalna sebi jednog dana na tom klupku emocija, one te cini covjekom.

    Like

  3. Avime says:

    Nina, hvala ti. Isto se osjećamo, čitala sam mnogo tvojih članaka i iskreno, pronašla sam veliku empatiju. Radujem se novin kolmunama i možda osobnom susretu. Bistar si um. Sretno!

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s