Priča o moru ili zašto nitko ne voli rastanke

Kao mala bila sam uvjerena da ne postoji ništa tužnije od odlaska doma s mora. Vozili smo se autom, iza sebe ostavljali miris borovine, valove i slani zrak. Ja sam plakala na zadnjem sjedištu auta i gurala uspomene u ona mjesta u glavi koja čuvaju baš sve. Sjećam se svega i danas. Svirali su Laki Pingvini, a ja sam gutala knedle jer mi je bilo teško vratiti se u realnost. More je tada pružalo puno slađi i lakši život. Ja sam oduvijek voljela slatko. Kasnije, kada sam malo narasla, shvatila sam da postoje odlasci još tužniji od onih koje sam proživljavala vozeći se s tatom i njegovom ženom prema Slavoniji. Kada malo narasteš, na more ideš s društvom. Dovoljno ste veliki da na more idete sami, ali i dovoljno mali da još nitko ne može voziti do tog mora pa idete busom ili vlakom. Na povratku se ta tuga umnaža jer je tužno cijelo društvo i svi putnici koji iza sebe ostavljaju to sunce, te valove i tu sol čiji će miris osjetiti još samo kada budu vadili iznošene stvari iz torbe. Uvijek sam imala osjećaj da imam moć upijati osjećaje drugih ljudi. Zato sam i plakala u dućanima i dok čekam bus na plus trideset i pet. Upijala sam i tu morsku tugu, tugu koja nastaje zbog vraćanja doma. Upijala sam tugu svih putnika i često sam im htjela reći da znam i da će sve biti u redu. Dugo sam mislila da ne  postoji tuga veća od te tuge. Zeznula sam se.

sibenik

Dvadeset i devetog Jula krenula sam za Beograd. U vlaku je bilo tristo stupnjeva i previše turista za moj ukus. Svi su pričali sa svima, a ja sam u nekom trenutku shvatila da iz mene vjerojatno nekada pršti čudna energija koja ljude tjera da ne sjedaju kraj mene i da mi se ne obraćaju. Vozila sam se četiri i pol sata, gotovo duplo više nego što nam inače treba, a nitko mi se nije obratio. Svi su pričali sa svima. Mali s velikima, stranci s domaćima i pametni s manje pametnima. Nekada, osobito kada nisam nervozna i ljuta, iz mene pršti energija zbog koje mi se javljaju svi. Ti svi mi pričaju o stvarima o kojima ne govore nikome. Nekada zbog toga plačem. Sada sa mnom nije govorio nitko. Milena je rekla da postoje ljudi koji su toliko karizmatični da jednostavno mogu sa svima. Za njih svi govore da su simpatični i svi ih baš vole. Baš kada sam htjela reći da sam ja jedna od tih, i Milena i ja smo se počele smijati. Ja nisam jedna od njih. Ja sam ona koju ćeš baš voljeti ili koju nećeš voljeti uopće. Ja sam ona kojoj ćeš se obratiti s osmijehom na licu ili ona od koje ćeš pobjeći još pet sjedala dalje. Taj moj dolazak u Beograd bio je pomalo nestvaran. Nije bilo Borisa, a ja sam navikla da me on čeka tu negdje ili da uđe u Milenin stan pola sata nakon mene. Nakon dva dana, sreli smo se na Mileninom stubištu. Bila sam poprilično zbunjena jer svog dečka nisam vidjela četiri mjeseca. Sve mi je bilo nestvarno i cijeli ovaj odmor miriše na najljepši san koji sam ikada sanjala, najljepši jer je zapravo bio stvaran. A s Borisom vam je sve tako.

hajat

Iduća je postaja bila Osijek. U Osijeku smo prespavali kod sestre i njezinog dečka, koje od milja zovem smeća. Uslijedilo je tjedan dana smećarenja po Murteru. Murter mi se nije svidio. Možda zato što tamo nisam vidjela ništa morsko, a pod morsko mislim na stari grad, izlizano kamenje po kojem ti se kližu sandale i mještane koji pričaju čudno i smiješno. No imala sam te svoje ljude, more, sunce i imala sam Borisa. Najljepše od svega je bilo to što nisam imala pojma koji je dan. Nisam se morala ustajati rano jer sam nakon godinu i pol dana rada konačno imala godišnji odmor. Kao i svaka osoba koja dođe na more – i ja nisam htjela da to more ikada prestane. Nakon tih tjedan dana, smeća su se razdvojila. Boris i ja otišli smo u Šibenik, a Andrea i Marko na Šoltu. Zaljubili smo se u taj grad, u stan u kojem smo boravili, u šibenske ulice i tamo smo doživjeli sve ono morsko – uske uličice, stari grad, ulice popločene kamenjem po kojem se kližu sandale, smiješne mještane i pentranje skalinama. Zaljubili smo se tamo ponovno jedno u drugo i nismo htjeli da ikada prestane.

boris

ulica

Donedavno sam bila uvjerena da ne postoji ništa tužnije od grupnih odlazaka s mora. Bila sam sigurna da niti jedan odlazak s mora ne može biti tužniji od onih kada udišem tugu svih putnika koji nerado odlaze svojim kućama. Zeznula sam se. Držimo se za ruke u autobusu kojem se pokidala klima. Pakleno je vruće, znoj ne prestaje liti s naših tijela, ali moja je ruka i dalje u njegovoj. Nekad se okrenem prema prozoru i pravim se da gledam u krajolik, a zapravo plačem. Neki dan sam naučila da postoji tuga veća od one koja se osjeća u zraku kada se ljudi kolektivno vraćaju s mora. Naša je tuga pojela sve njihove. On uskoro odlazi četiri tisuće kilometara dalje od mene. Mislim da se nije rodila osoba koja voli rastanke.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s