Dom u nama samima

Došao je septembar. Dane provodim u stanu u kojem sam provela većinu svog novosadskog života. Nevjerojatno je kako se u zidove, bez obzira koliko ih puta prekrečili, uvuku uspomene koje baš teško izlaze van. Što sve jedan stan može natrpati u sebe? U jednom trenutku taj je stan bio dom pet ženskih osoba. Jedna žena, tri djevojke i jedna djevojčica. Srećom, imale smo veliki ugrađeni ormar pa su sve te cipele imale gdje stati. Mojih je uvijek bilo najviše. Što sve jedan stan može natrpati u sebe, a da nisu stvari? Suze, smijeh, ljutnju i apatiju. Vratila sam se našem stanu nakon godinu dana. Moja stara soba pretvorena je u ostavu. Noći provodim u krevetu rođakinje koja će uskoro postati majka. Noću se, kaže mi, trzam i budim na svaki njezin pokret. Valjda se bojim da će se poroditi prije reda i svako moje buđenje popraćeno je rečenicom – Jesi OK?

Naš se stan nalazi na prvom katu pa gotovo svaki prozor gleda u krošnju velikih stabala. Oni nam ljeti osiguravaju hlad, a na jesen pružaju nevjerojatan užitak našim očima. Obožavala sam pratiti kako se zelena boja listova polako topi i mijenja u žutu, crvenu i smeđu. Obožavam promjene koje jesen donosi sa sobom, one u meni i one koje viđam u prirodi. Povratak u stari stan vratio je u mene neke stare stvari. Mjesta nas mijenjaju na neke čudne načine. Zaboravila sam na osjećaje koji se u meni bude kada šetam starim krajem i kada se vozim busom do centra. Te stare ulice sjetile su me da odavno nemam dom.

IMG-3503

To je dobro poznata stvar svim osobama koje dolaze iz disfunkcionalnih i raspolovljenih obitelji. Djeca alkoholičara, djeca razvedenih roditelja, djeca ostavljena od jednog ili oba roditelja, djeca psihičkih bolesnika koji odbijaju bilo kakav lijek. Svi oni znaju što znači ne imati dom. Imala sam stotinu privremenih domova, a torba u rukama i ruksak na leđima nešto je što me i danas vrlo dobro opisuje. Često ne vadim stvari iz kofera. Držim ga pod krevetom jer znam da ću uskoro krenuti iz jednog u drugi. Moji privremeni domovi uvijek su donosili privremen mir. Iako sam mir u sebi pronašla, teško ga održavam u stanovima u kojima vlada kaos.

Došao je septembar. Ljeto me podsjeća na isprekidan san. Jesen ću opet provesti u domu koji nije moj. Kao mala sam neprestano išla iz jednog u drugi. Vukla sam torbe koje su bile veće od mene. Tako sam baš često gubila odjeću koju volim. Kada nisam bila kod mame, bila sam kod tate. Kada mi je bilo dosta i jednog i drugog roditelja, bila sam kod Sanje. Ona je moju dušu liječila zanimljivim knjigama, najboljom hranom i novim filmovima. Nekada bih spavala više od dvanaest sati, a ona me puštala da radim što želim. Znala je da na taj način zarastaju rane.

IMG_1662

Jesen samo što nije došla. Dane provodim u starom stanu koji je nekada bio najtopliji dom koji sam ikada imala. Dvije su bile otišle, ostale smo samo nas tri. Često je bilo teško, ali trudile smo se naš dom činiti toplim. Prošle smo kroz velika sranja, nekada se činilo da tim sranjima nema kraja. Onda je otišla još jedna i ostale smo samo nas dvije. Puno je suza kapalo po podovima ovih soba, ali ovaj mi stan uvijek izmami osmijeh na lice. Volim se prisjećati svih rođendana, blagdana i iznenadnih pijanki. Volim se sjećati perioda kada smo bile klinke koje ustaju u tri popodne pa ih usporediti  s osobama koje smo postale danas.

Septembar je. Sada nas je pet. Jedna tek treba doći na ovaj svijet, ona djevojčica pretvorila se u djevojku, a nas smo tri postale žene. Tuga i sreća miješaju se u zraku. Sretne smo jer je sve konačno sjelo na svoje mjesto. Tužne smo jer naš stan za nekoliko mjeseci postaje stan nekih drugih. Tri djevojke  koje prije nekoliko godina nisu znale što rade sa životom,  sada samo nekoliko koraka od doma koji će konačno nazivati svojim.

 

Advertisements

2 thoughts on “Dom u nama samima

  1. Mirjana says:

    Tvoja me emotivna priča podsjetila na pjesmu od Dido-Life for rent …Valjda zato sto i sama nijednom domu nisam pripadala. Al opet se za neke zidove vežeš premda nisu tvoji. Tako je i dan danas. Kako god, sve i da jesu.. ne mozemo ih ponijeti sa sobom – barem ne na leđima 😉 Aj živila!

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s