Kako (pre)živjeti u malom gradu?

Već sam dva puta pisala o svom gradu. Jednom je dobio ime „Grad koji je stao“, a jednom „Grad duhova“. Nazovite ih kako god želite. Svi mali gradovi slični su jedni drugima. Njihovi su ljudi isti, možda imaju drugačija imena, no ništa u vezi njih nije posebno, a opet jeste. Svi stanovnici malih gradova preziru svoje mjesto, a u isto vrijeme ga baš jako vole. Sudbine malih gradova često su iste. Sudbine njihovih ljudi ponavljaju se bez obzira na to što ih razdvajaju kilometri. Živjeti u malom gradu nevjerojatno je teško.

Prije sedam godina preselila sam se u Novi Sad. Kažu da su svi početci teški, ja u to ne vjerujem, nisu baš svi. Neki su početci nevjerojatno laki, no moj početak u Novom Sadu bio je odvratan. Svaki sam se vikend vraćala doma. Tamo su me čekali moji ljudi, moji kafići, moje ulice. Moj je grad tada bio moje utočište. S godinama su ti odlasci doma postajali sve rjeđi. Novi Sad postao je dom koji nikada nisam imala. Njegovi su ljudi bili zabavniji i vedriji. Njegove ulice ljepše, a kafići sretniji. Ljubav prema tom gradu na Dunavu rasla je svakoga dana, a u isto vrijeme se ljubav prema mom rodnom gradu smanjivala. Ljudi su odlazili. Nisu se više vraćali ni za Božić. Vinkovačke jeseni nikada nisu bile tužnije i s manje ljudi. Neki novi klinci na Bosutu su slušali narodnjake, a ja po prvi puta nisam imala želju izlaziti iz stana. A zašto bih izlazila? I zašto bi se vraćali? Kome? Pustim ulicama, praznim kafićima i tužnim životima onih koji su ostali?!

mima2
Foto: Mirjana Pjevac

Prije nekoliko mjeseci, vratila sam se doma. Ne ostajem ovdje zauvijek, ali ponekad imam osjećaj da se zauvijek događa u jednom danu koji ne prolazi iz inata. Nedavno me otac poslao po burek kod Zdravka. Volim kada doručkujemo skupa i volim te naše mirne trenutke jer znam da uskoro odlazim zauvijek. Toga sam se jutra doma vraćala nešto drugačijim pute. Prošla sam kraj INE na kojoj već odavno nema brda koji je bio omiljeno mjesto djece kada padne snijeg. Nema više ni grmova u koje smo se skrivali kao mali, a nema ni djece. Jedino što se u cijeloj toj priči nije promijenilo ljudi su koji piju ispred male trgovine koja se nalazi u blizini. Oni su još uvijek tu, samo ih je sada više. Više je i ljudi kojima glava viri iz kontejnera i više je onih koji se prave da to sve ne vide.

Vratila sam se i na početku je bilo baš teško. Osjećala sam se kao stranac u svom gradu i sve one prednosti samačkog života nestale su za nekoliko sati. Osjećala sam se izgubljeno u gradu u kojem se ne možeš izgubiti jer je suviše mali, ali znala sam da se moji dani ne smiju pretvoriti u ležanje u krevetu i plakanje za nečim što još jednostavno ne može doći. Kako preživjeti u gradovima koji ne nude ništa, a uzimaju sve?

Iako često skriveni, u malim gradovima postoje posebni ljudi koji, za razliku od većine, ne stoje na mjestu. Ti su ljudi moji prijatelji. Nitko od njih ne planira ostati ovdje zauvijek. Većini su Vinkovci samo prolazna stanica. No zbog tih ljudi dani poprimaju ljepše boje. Ti se ljudi trude stvarati jer drugačije ne ide. U malim gradovima imaš izbor biti onaj čiju sudbinu žive još stotine njih samo nekoliko kilometara dalje ili biti netko tko će od ničega napraviti nešto. Mali grad ti nudi ulogu lokalnog propaliteta i pijanca ili ulogu nekog tko se trudi, napreduje i naposljetku odlazi. Moji prijatelji spadaju među ove druge. Kada se izgubim u gradu u kojem se ne možeš izgubiti, uvijek imam njih da me vrate na pravi put.

Nazovite ih kako god želite, ali znajte da su svi mali gradovi nevjerojatno slični. Svi ih mi mrzimo istim žarom, a s još većim branimo kada ih netko dira. Njihove su ulice prazne i tihe. Njihova sudbina zna se unaprijed. Njihovi ljudi su isti, stoje, ne idu nikamo. Izgubljeni u gradovima u kojima se ne možeš izgubiti jer su suviše mali.

 

Advertisements

5 thoughts on “Kako (pre)živjeti u malom gradu?

  1. Bojan says:

    Ja sam se tako dugo vremena osjećao u Vinkovcima. Uvijek izgubljen u mjestu u kojem se ne možeš izgubiti; samo čudo me izguralo van. I dan danas mrzim Vinkovce zbog onoga što jesu, a u isto vrijeme ih volim nevjerojatnim žarom. Jer taj žar je sva ljepota koji je taj mali grad unio u mene. Ljepota koju samo mi, djeca sa prljavih ulica, razumijemo.

    Like

  2. Mirjana says:

    U gradu koji nije za velike ambicije i siroke snove. Iz kojih je otišlo previse dragih mi ljudi. Ponekad mi se cini i da ovaj grad zeli pobjeci odavde. Ako me razumesh-jer kako polako ljudi odlaze on postaje poput napustenog dvorca. Srecom ima nas Caspera..koji se ne damo otjerati 😀

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s