Osjećati previše znači osjećati baš onoliko koliko treba

Neke stvari ostavljam za kasnije. Znam da ću ih kasnije upiti jače i bolje. Kasnije će me možda i izliječiti, tjerati me da krenem. Ovo je film o pokretu, kraljici koraka, životu, ljubavi, patnji i veselju. Tako sam ga ja vidjela, na taj me je način pokrenuo.

Događa mi se, ponekad, da plačem kada čujem dobru muziku. Događa mi se da se od neke grčim, pa oslobađam svih grčeva koje sam ikada osjetila. Ovaj je dokumentarac Wima Wendersa savršen spoj koraka, riječi, glume i muzike. Nakon ovog ćete filma imati osjećaj kao da možete letjeti.

Pina Bausch žena je koju su mnogi smatrali bićem uzvišenijim od čovjeka. Ne volim pisati biografske podatke ljudi koji me dotaknu na ovaj način. Reći ću samo da je Pina bila reformatorica plesa, plesačica i koreografkinja čiji su komadi ljude ostavljali bez daha – danima. Ono što je bitno u ovom filmu je osjećaj. Pokreti plesača, ljudi s kojima je Pina živjela, radila, plesala i rasla, uznemirili su me na način na koji me uznemiri ljubav. Ljubav prema životu, ljubav prema riječima, pisanju i ljubav prema stalnoj potrebi da riječima prodrem u najzabačenije dijelove ljudske duše.

pina2

Način na koji njezine kolege govore o njoj – ostavio me zatečenom. Nisu to pohvale koje svakodnevno možete čuti u razgovorima ljudi koji se slučajno sretnu u gradskom prijevozu. U njihovim rečenicama osjetite koliku je moć imala ova predivna žena. Ona ih je tjerala da plešu ono što osjećaju i ono što vole.

Neke stvari ostavljam za kasnije. Obožavam kada me mirisi, mjesta, muzika i riječi sjete na neke ljude koji su daleko. Obožavam kada se netko drugi na isti način sjeti mene. Prijateljica mi je rekla da me se sjetila kada je odgledala ovaj film. Ja sam ga sebično čuvala za kasnije i definitivno ću ga pogledati još nebrojeno puta. Kada sam ga upalila, bilo mi je sve jasno, a upalila sam ga u pravom trenutku. Tih sam se dana prikovala za svoj krevet. Onaj o kojem sam pisala puno puta. Mrak je postao svjetlo, a sve svijetlo gurala sam pod tepih.

Riječi koje je Pina izgovarala, riječi kojima je svoje kolege tjerala da se pronalaze, bile su mi potrebne baš tada. “Tvoja je krhkost tvoja snaga”, govorila im je, a ja sam imala osjećaj da se obraća i meni. I doista je i bila. Moja je krhkost bila moja snaga. O svojim sam slabostima govorila više nego bilo tko koga poznajem i nikada me nije bilo sramota. Na početku ovoga filma, Pina govori kako se neke stvari ne mogu izreći, ne postoje riječi koje bi neke osjećaje opisale bolje od pokreta, i ovaj film to dokazuje. Toliko toga sam osjetila u sat i pol vremena, a nakon što je film završio, sve mi je bilo jasno.

pina3

U koreografijama, koje se, osim na kazališnoj sceni, izvode i u prirodi, na ulici te u javnom prijevozu, možete pronaći sve ono što se u vama lomi, svađa, raste. Naći ćete (u plesu) sve ono što iz vas pokušava izaći na površinu. Oni plešu život – ljubav, patnju, odbačenost, usamljenost, bol i radost. Pina je svojim učenicima znala govoriti da odu tragati – bez da znaju što to traže i bez da znaju gdje to trebaju tražiti. Nije li život vječna potraga? Jedan me dio ovoga filma rasplakao, a neke koreografije kao da su govorile o onome o čemu sam razmišljala danima.

Pokretima su pokazali koliko je lako živjeti bol i koliko je lako pasti pod utjecaj nečega što nikako nisi htio. Ako ti netko dovoljno dugo radi ono što ti šteti, a ti ostaneš stajati na istom mjestu i ne okreneš mu leđa u trenutku u kojem bi trebao, te će ti stvari postati navika. Ono što je štetno postat će nešto što ti je normalno i živjet ćeš dugo nešto što nisi sam iskreirao. No, nisu samo okovi ono što sam uočila u koracima ovih nevjerojatno talentiranih plesača. Ono što su njihova tijela govorila teško se piše. Ono što oni plešu neki od nas su proživjeli, neki pokušavaju doći do toga, a neki se toga boje.

Pina je osoba koja je zauvijek ostala dijete koje je osjeća previše, a osjećati previše znači osjećati baš onoliko koliko treba. Ona je bila osoba koja je neprestano stvarala, kretala se i plesala kroz život. Gledala je svoje kolege kako napreduju, pronalazeći i plešući sebe, i kroz njihove je korake gledala svoj napredak. Rasti, svakoga dana postajati više JA, to je ono što trebam raditi. Ići putem kojim znam da trebam ići, ponosno stajati iza onoga što činim i skinuti sve ljušture koje me sprječavaju da budem ono što jesam.

Pina je svoje kolege naučila kako se osloboditi srama i kako na površinu izbaciti sve ono što se nalazilo u njihovoj dubini. Svaka od ovih koreografija podsjetila me na ono tko sam, što trebam i što nikako ne trebam. Pustiti da me vodi ono što me pokreće – ovaj me film vratio u stvarnost.

Izvorni tekst pročitajte OVDJE.

Advertisements

One thought on “Osjećati previše znači osjećati baš onoliko koliko treba

  1. Mirjana says:

    Zvuči zanimljivo! Morat’ cu skinuti 😉 Divno je zivjeti u stvarnosti, skupa sa svim komadicima sebe iz prošlosti.. Brzo nam ozdravi! ❤️

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s