O dvije moje verzije, onoj koja nisam i onoj koja želim biti

Iako ne volim uplitati filozofiju u svoje tekstove i koristiti se riječima onih kojima se divim već godinama, ovaj ću post započeti jednim filozofskim terminom. Entelehijalnost, svrhovitost, (samo)ostvarenost, nazovite to kako god želite,  nešto je što se provlači kroz redove brojnih tekstova na koje danas nailazite. Vjerojatno u nekom šturijem obliku, no tu je. Ponekad pomislim da je samoostvarenje postalo trend, svi te danas savjetuju da ideš za onim što baš jako želiš, napominju ti da je život samo jedan i da će jednog dana vjerojatno biti kasno da ostvariš ono što si uvijek htio, da ostvariš sebe, jer jednoga dana najčešće predstavlja budućnost koja nikada neće ni doći. Razne su filozofske teorije o čovjekovu samoostvarenju, kako doći do njega i gdje čovjek u najvećoj mjeri postaje čovjekom. Ja mislim da samo ti znaš gdje si ti najviše ti i gdje si ti najmanje ti – na kojem si mjestu najgora verzija sebe, a na kojem sjajiš onim svjetlima koja te opisuju u svoj tvojoj punini.

Da bih uopće došla do sadašnjeg stupnja samoostvarenosti, kojoj zapravo nikada nema kraja jer čovjek se gradi dok je živ, moram vam ispričati priču o nekom prošlom životu koji je zapravo moj život, točnije dio mog života.

3L4A6386
Stella Mešić

Opet nisam otišla na ispit. Zaspala sam u onome u čemu sam se vratila u stan. Znalo se dogoditi da zaspem u cipelama. Tu večer nisam oprala zube. Legla sam pijana u nenamješten krevet, a za doručak sam imala pivo. Sve sam svoje novce trošila na izlaske koji su odavno izgubili smisao. Vani bih se redovito istresala na ljudima koji to nisu zaslužili. Vrijeđala bih drage ljude i gurala ih od sebe. Kasnije bih se gadila sama sebi pa se kažnjavala mislima od kojih se osjećaš manje od makovog zrna. Često ne bih slušala svoje sugovornike, pričala bih puno o sebi, a te priče nikada nisu uključivale ništa čime bih se zapravo mogla pohvaliti. Prošla sam kroz period života kada sam bila loš prijatelj svojim prijateljima i samoj sebi. Nisam tada shvaćala da se zapravo kažnjavam kada izađem u petak, a vratim u stan u nedjelju. Nisam znala da bježim od sebe i od onog dijela sebe koji je htio rasti, koji se htio samoostvariti i ostaviti sve te zakržljale dijelove mene iza sebe. Čudna je stvar bila što sam i takva izgubljena uspijevala polagati ispite, pomagati ocu i zadržati bar gram razuma koji mi je uvijek govorio kada stvari radim krivo, pa barem i najtišim šapatom. Imala sam i prijatelje koji su mi govorili kada pretjeram i kada sam loša. Oni nikada nisu otišli od mene, čak ni onda kada sam od sebe odlazila sama. A odlazila sam često i sve se rjeđe vraćala.

3L4A6339
Stella Mešić

Ništa na svijetu nije odvratnije nego da se ide putem koji te vodi sebi samome. I doista je bilo tako. Put samoostvarenja često je odvratan. Borila sam se često s demonima lijenosti, crnim mislima i onom jadnom verzijom sebe koja je zapravo uživala biti jadna. Na nagovor prijatelja ponovno sam se počela igrati riječima. Moj je blog postao moj posao. Postala sam u nečem redovna. Počela sam se truditi oko nečega dobrog. Prestala sam se smatrati žrtvom. Teško je govoriti o svojim manama, još je teže govoriti o svojim vrlinama. No ako bih morala izdvojiti neke, prve bi na popisu bile strpljivost i upornost. Znam da sam na početku svoga puta. Puno me koraka dijeli od onoga što želim i mogu biti. I dalje su prisutni dani u kojima se borim sama sa sobom. Ona ja koja želi ići i dalje se (ponekad) tuče s onom drugom ja koja želi stajati na mjestu.

 

Nekada, dok promatram svoj odraz u ogledalu, čudim se sama sebi. Sigurno se dogodilo i vama. U tim se trenucima sjetim osobe koja se budila u tri popodne, koja je govorila da bi bila najsretnija kada do kraja života ne bi morala raditi ništa i koja se ljutila kada nešto nije bilo po njezinom, i budem sretna što sve to nisam sada. Postoje ljudi koji nikada ne rade greške koje sam radila ja, koje si možda radio ti, i postoje oni koji nikada ne prestanu s greškama. Čudni su i teški putevi samoostvarenja, no najteže je kada samoostvarenja nema. Gledam, tako, svoj odraz u ogledalu i ponekad pomislim kako sam mogla biti dio tih nekih koji nikada ne postanu aktualnost, koji su samo potencijalnost koju nikada ništa ne šutne u dupe. Drago mi je što sam tu čizmu osjetila više puta. Nekada od one bolje verzije sebe, a nekada od onih kojima ću zauvijek biti zahvalna. Ako se dovoljno dugo slušaš, shvatit ćeš da se u tebi nalazi netko tko zna odgovor na sva tvoja pitanja. Treba samo znati slušati.

3L4A6553
Stella Mešić

Sve fotografije rad su umjetnice Stelle Mešić. Odjeću je birala ona, ideja je njezina, a ja sam se prilagodila njezinoj foto priči i iskoristila tu dualnost kako bih govorila o dvije svoje verzije. Uskoro će biti više govora o cijelom tom mini-projektu i na svom ću blogu ugostiti najprije Stellu, a za njom i još nekoliko umjetnika. Više o svemu reći ću na svom Instagram i Facebook profilu uskoro.

3L4A6493
Stella Mešić
Advertisements

One thought on “O dvije moje verzije, onoj koja nisam i onoj koja želim biti

  1. Ivan Kolaković says:

    No ako bih morala izdvojiti neke(,*) prve na popisu (bi*) bile (bi*) strpljivost i upornost. Btw ova zadnja fotka mi je prejaka, kao da lebdiš…

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s