Koliko nas (ne) poznaju naši roditelji

Često bih voljela ljudima posuditi svoju glavu i svoje misli. Tu stvarno ima svega. Voljela bih ulaziti i u glave drugih ljudi. Ne da bih saznala njihove tajne, mene samo zanima na koji način oni vide svijet. Razmišljam tako neki dan kako bih voljela putovati kroz vrijeme pa upoznati svog dečka kada je bio mlađi. Uvjerena sam da se ne bismo slagali. Vjerujem da bismo se svidjeli jedno drugom, ali ne bismo imali pojma zašto jer bismo si u isto vrijeme baš išli na živce. Bar ja njemu. Uvjerena sam u to. Onda mi je palo na pamet da bih voljela otići malo dalje u prošlost da vidim kako mi se tata ponašao kada je bio mlad i je li moja majka bila šutljiva kada je bila tinejdžerka ili to samo ja tako mislim. Često pomislim kako je glupo to što mi ne možemo upoznati svoje roditelje u godinama u kojima nam nisu autoriteti. Žao mi je što nemamo priliku vidjeti kako su se oni ponašali kada su bili nesretno zaljubljeni, kakvi su bili u školi i jesu li u društvu izigravali face.  Moj otac sigurno jest. To sam vjerojatno povukla od njega. Naravno, postoje sjećanja, razne anegdote i fotografije koje nerijetko prate zanimljive priče. No koliko god saznali od roditelja, iz priča njihovih prijatelja ili od rodbine, svejedno ih ne znamo. Toliko toga je skriveno, nažalost zaboravljeno i neizrečeno. A voljela bih znati. Stvarno bih.

Zamisli da sa svojim roditeljima možeš sjesti i popiti pivo u prošlosti. Sjedite, uživate u sunčanom danu, razgovarate, a pritom imate isto godina. Sjajno, zar ne? Šteta što nije ostvarivo. Vjerujem da postoje i oni koji vrlo dobro znaju svoje roditelje. Takva su djeca sa svojim roditeljima puno pričala. Oni u svojim roditeljima vide prijatelje i dobro društvo. Ja sa svojima to nisam radila. Često se ražalostim što sam majku izgubila tako rano jer sam uvjerena da bismo sada bile najbolje prijateljice. Što vrijeme više prolazi, tata i ja nekako uspijevamo pronaći zajednički jezik. U našim razgovorima saznajem stvari o kojima prije nisam imala pojma, pa sklapam te fragmente u sliku koju sam do sada o njemu izgradila. Onda mi padne na pamet koliko je tužno što većina roditelja ne poznaje svoju djecu. Uvijek mi je drago čuti priče o roditeljima koji se istinski zanimaju za svoju djecu. Volim čuti priče mladih ljudi koji u svojim roditeljima vide najbolje prijatelje. Obožavam fotografije na društvenim mrežama iz kojih se jasno vidi da nekoj djeci roditelji nisu stranci. No kod mene, nažalost, to nije tako. Iako moj otac može gotovo nanjušiti kada sam tužna ili ljuta, on ne zna koje me stvari pokreću. On ne zna koja je moja omiljena boja i ne zna da sam se u životu potukla četiri puta, onako zapravo, kao da sam muško. On misli da je to bilo samo jednom.

Moj je otac uvjeren da sam ja povodljiva. I ne povodljiva kada me netko zove van pa izađem iako nisam mislila, već povodljiva kada netko prestane vjerovati u boga pa to učinim i ja jer nemam svoj stav ni o čemu. Nekada mi se čini da se roditelji boje upoznati svoju djecu kako se ne bi razočarali. Mislim da je moj tata jedan od njih i mislim da zato još uvijek nije pročitao niti jedan moj tekst. Sigurna sam da roditelji rijetko otvoreno razgovaraju sa svojom djecom. Uvijek su tu neke teme o kojima je bolje šutjeti, a nije niti o jednoj, svi to dobro znamo. Vjerujem da im i mi ponekad otežavamo sve to, osobito u tinejdžerskom razdoblju. Tada nam nije jasno zbog čega nas uopće išta pitaju, a kasnije shvatimo da smo jedni drugima stranci.

Moj je otac čudna biljka. Možda ću vam jednom više napisati o njemu pa će vam neke stvari biti jasnije. Prije sam ga se često plašila pa bih od njega skrivala stvari o kojima smo zapravo trebali razgovarati. Nisam ga smatrala autoritetom, već diktatorom pa sam odrastala u tišini. Vjerujem da postoji još puno mladih osoba koje imaju sličan problem. Mnogi se svojih roditelja boje. Čudna je to vrsta straha. Strah od nepoznatog i od osuđivanja. Strah od toga da će ti roditelj reći da nemaš pojma i da bi to trebao učiniti ovako,  a ne onako kako si ti to zamislio. Takvih je roditelja, nažalost, puno. Ne kažem da takvi roditelji ne vole svoju djecu, uvjerena sam da ih vole, ali stvari rade jednostavno krivo i toga nisu ni svjesni. I oni su isklesani od tuđih riječi i radnji, i oni su izgrađeni odgojem svojih roditelji, i njih roditelji nisu pitali puno. Možda ih ne trebamo ni kriviti, no sigurna sam da njihovoj djeci često prođe kroz glavu činjenica da su jedni drugima stranci.  Vremena se mijenjaju i imam utisak da današnji roditelji više obraćaju pozornost na to kakva su njihova djeca zaista. Ako ikada budem imala svoje, obećavam da ću znati koja joj je najdraža boja, koliko se puta potukla i zašto je prestala vjerovati u boga.

Foto: Stella Mešić

Advertisements

4 thoughts on “Koliko nas (ne) poznaju naši roditelji

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s