U ŠTO VJERUJEM JA KOJA U BOGA NE VJERUJEM

Tata je jutros ušao u sobu i rekao da želi kupiti novu knjigu Drage Pilsela. Nešto o ustašama i partizanima, ne znam trebam li to napisati velikim slovom, no svejedno neću. Ja sam se onda sjetila naslova – U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo – iako knjigu nisam ni pročitala, možda bih trebala. Pisali su je svi veliki hrvatski ljudi. Sigurno bih trebala.

U sobi mi stoji pet knjiga koje čitam paralelno. Sinoć sam umorna čitala do kasno jer mi se jedna knjiga nije puštala iz ruke. Moje kasno nije isto što i tvoje kasno. Moj bog i tvoj bog sigurno nisu prijatelji. Kada sam kretala na faks imala sam cijelu jednu kutiju s knjigama koje su predstavljale moga boga. Bile su tu i tarot karte, Kabala Eliphasa Levija, Ključevi psihičke magije, nekoliko knjiga Aleistera Crowleyja, knjiga čije su te stranice učile kako napraviti amajlije i talismane i sigurna sam da je bilo još toga. Više se ni ne sjećam. Imala sam i gomilu knjiga u PDF-u. Sada spavaju ispod kreveta na kojem ležim dok ovo pišem. Kažu mi da ću ostati bez leđa ako ovako nastavim, ja ih ne slušam.

Baš toga dana, prije nego ću preseliti sebe i sve knjige koje su predstavljale moga boga u Novi sad, doživjela sam svoju prvu astralnu projekciju. Neki moji prijatelji kažu da je to obična paraliza u snu, no ja im nikada nisam povjerovala. U što vjeruju moji prijatelji koji u boga ne vjeruju? Vjerojatno ne u ono u što vjeruju oni koji mu se mole. Ja sam ipak u nešto vjerovala. Zajedno smo vjerovali u dobrotu.

Stvari u koje vjerujem nikada nisam vezala uz boga. Uvijek sam znala da postoji nešto što je iza uma i sveg onoga što činimo. Uvijek sam znala da je čovjek stvorio boga, a da on, čak i ako postoji, ne želi da mu se dižu spomenici i da se nekim tamo danom skupljamo kako bismo ga slavili. Slavim sve u što vjerujem u trenucima u kojima djelujem. Jer vjerovati u jedno, a raditi drugo najveći je od svih grijeha.

Moja me prva astralna projekcija natjerala da pomislim da sam umrla. Očajnički sam se pokušavala vratiti u tijelo koje je bespomično ležalo na ovom istom krevetu, samo što je tada bio na drugom mjestu u sobi. Onda sam se pokušala uhvatiti za stvari oko sebe, ali ruke su samo kroz njih prolazile. Pomislila sam kako sam glupa što već dugo nisam nazvala sestru i što sam umrla na ovako glup način – za vrijeme poslijepodnevne drijemke. Uvijek sam zamišljala neku svoju tragičnu smrt, možda u dvadeset i sedmoj. Tada sam još uvijek romantizirala stvari koje nikako ne bih trebala.

Nikad nisam prihvatila svoje astralne projekcije kao paralize sna jer bi onda sva ona bića koja sam viđala postala samo plod moje mašte. Jednom mi je sestra, baš nakon astralne projekcije koju sam oduševljeno opisivala, rekla da stvarno imam bujnu maštu. Kasnije sam prestala ikome išta pričati. No nekad sam se budila preznojena vrišteći na mrak. Bratić, s kojim sam tada živjela u Novom Sadu, dao bi mi tabletu za smirenje. Nekada bih je popila, a nekada sam čekala da svane pa bih umorna i sita ponovno tonula u san. Onda su predmeti na faksu učinili da počnem razmišljati na drugi način. Postala sam sumnjičava. Sve rjeđe sam otvarala knjige iz one kutije s početka priče. Bilo mi je glupo uopće govoriti o nekim stvarima koje su mi se dogodile ispred kolega i ljudi koje sam upoznavala. Kul ljudi nisu vjerovali u boga. Ja stvarno nisam htjela biti kul, ali nisam htjela biti ni dio rasprava u kojima ne možeš doći do zaključka jer svaka od dvije strane ima svoju istinu.

Uvijek sam se, zapravo, vraćala tim stvarima na čudne načine. Vjerovala sam u simbole i sve što sam učila na faksu na čudan sam način povezivala s onim u što zapravo vjerujem. Samo sam manje razmišljala o onom onostranom, s godinama više pokušavala biti ovdje i sada jer razmišljanje o stvarima meni nedokučivim često me dovodilo do toga da sam odsutna kada ne trebam biti. Danas uopće ne volim govoriti o onome u što vjerujem i o svom bogu koji to uopće nije. Danas vjerujem u dobrotu, istinu prije svega, ovozemaljsku. Trudim se biti što bolji čovjek. Kada bi ta religija bila rasprostranjenija, svijet bi bio ljepše mjesto. I u što onda vjeruju svi oni koji u boga ne vjeruju? U dobrotu, nadam se da vjeruju u dobrotu.

35 thoughts on “U ŠTO VJERUJEM JA KOJA U BOGA NE VJERUJEM

  1. I ti si drugačija na isti način. Priklanjaš se doktrinama “svih velikih hrvatskih ljudi” jer eto lakše je preuzeti tuđu vrlopopularnu misao, nego sagledati svijet i život svojim očima. Problem današnjeg društva je lijenost i želja za pripadnošću nekoj od skupina koja nam se u danom trenutku čini superiornijom. Svi se hvataju neke racioanlizacije i banaliziraju stvari tako da ih svedu na čim prostije faktore. Samo da se ne strši, ili ako se već i strši neka bude općeprihvaćeno stršanje. Nigdje vizionara, nigdje hrabrosti, istinske otvorenosti, svježine. Samo učmalost. Kao da je svijet jedan veliki ormar sa milijun ladica, pa se po želji pospremamo u onu ladicu koja je “in” ilitiga puna “velikih hrvatskih ljudi”(btw.bljuc) Nadam se da ovo nećeš shvatiti kao hejt, jer zaista nemam loše namjere.

    Like

    1. Neću. To je tvoje mišljenje. Na koje imaš puno pravo. Ne priklanjam se ja tu nikome. Samo sam rekla da želim pročitati knjigu jer je prepuna super autora s kojima vrlo vjerojatno ne dijelim mišljenje jer nisam ateist. (:

      Like

  2. Tarot, kaballah, crowley (namjerno pišem malim slovom), amajlije, talismani, magije baš nekako mirišu na dobrotu i altruizam. O tom “tvom bogu” znam podosta i ne nalazim ničega što bi se moglo uklopiti u ono u što kažeš da vjeruješ – a to je dobrota. Ta riječ je postala tako isprazna i ljudi su je učinili tako izlizanom. Svašta se naziva dobrotom i ljubavlju danas. Samo ću se još referirati na dio gdje kažeš da je najveći od svih grijeha vjerovati jedno a raditi drugo. Ja bih rekla da je grijeh raditi zlo bez obzira vjeruješ li da je to zlo. Tvoje vjerovanje ne mijenja činjenicu da je nešto ono što jest. Možeš vjerovati da sam ja ovo napisala i ne moraš, činjenično stanje je evidentno.

    Like

    1. Ne da mi se stvarno ulaziti u rasprave s tobom i objašnjavati svaku rečenicu koju sam napisala. Uostalom, ja nigdje nisam rekla u sto ja vjerujem – osim u to da vjerujem u dobrotu. A to sto sam čitala proučavala i sto čitam i proučavam sada – potpuno je druga stvar.

      Like

  3. Niti mi se raspravlja niti mi trebaš/imaš što za objasniti jer nijednom rječju nisam tražila odgovore. Samo sam se osjetila slobodnom osvrnuti se na blog dostupan javnosti za čitanje a tako i za komentiranje. Jadan je blog kojem su domet komentari u vidu emotikona.

    Like

    1. U pravu si, ali dobila sam dojam da želiš reci da sam zla osoba zbog stvari za koje sam se zanimala. Ne poznaješ me pa to ne možeš reci niti zaključiti. I slobodna si da pišeš sto god želiš, Inteligentna si, primjećujem, bila bi dobar sugovornik. Meni samo nije bio jasan taj dio s altruizmom i literaturom koju sam prije osam, devet godina bas voljela citati. Ne vidim zašto bi grijeh bio zanimati se za hermetizam i okultno i zašto bih, ako me zanimaju knjige takvog sadržaja, ja nekome činila nešto nažao? I zbog čega osoba koju npr zanima tarot ne bi mogla biti altruistična i empatična?

      Like

  4. Ti si svojevremeno te knjige nazivala “svojim bogom” a mislim da je to ipak malo više od samog “zanimanja” za okultno. Nigdje ne navedoh karakterizaciju tebe kao zle osobe, to nije u mojoj maniri, tim više što te ne poznajem. Ne znam odakle si izvukla toliko krivih zaključaka,nadam se samo da nije iz nekih tvojih “dubina”. Nemam namjeru ovim putem razlagati opširne teme, uzročno posljedične veze, niti želim ulaziti u beskrajne debate kad ljudi žele čuti jedino ono što već sami vjeruju.

    Like

    1. Samim tim i ti očito želiš čuti ono u što sama vjeruješ. Jesam. Nazvala sam. To je samo značilo da nisam vjerovala ni u što određeno i da sam se tražila. Što nekim danima radim u danas. No u puno manjoj mjeri. Ne mora se sve shvaćati doslovno.

      Like

  5. Tko god je imalo upućen u lik i djelo aleistera crowleya (pod uvjetom da nema iskrivljeno poimanje dobra i zla) svjestan je da dobrota i altruizam s tim čovjekom nemaju veze. To su činjenice, ne moja vjerovanja. Prema tome, teže shvatljivo mi je da se netko traži u baš takvoj literaturi a ne u nekoj više orijentiranoj ka čovjeku, i pritom -dobrotu- naziva svojom religijom. To je onaj relativizam koji sam ranije spomenula.

    Like

    1. Malo mi je ovo postalo naporno. Ne razumijem tvoju potrebu da pišeš ovdje eseje kako bi dokazala da ja nisam dobra osoba – ili što god pokušavaš ovdje!? Nitko nije rekao za njega da je dobra osoba, nisam ni ja u svom tekstu, rekla sam samo da sam proučavala hrpu tekstova iz kojih sam htjela naučiti nešto i dokučiti nešto – što sam i uspjela. Isto kao što se u filozofiji ne slažem s mišljenjima svih filozofa pa sam ih svejedno proučavala kako sam htjela i kako sam morala na fakultetu. Sve me to izgradilo i u jednom trenutku mnoge su stvari bile moj “religija” i moj “bog”. Nisam niti jednom u tekstu rekla da sam u knjigama Alistera C. tražila dobrotu i altruizam, to si ti sama pretpostavila. Tako da…

      Like

  6. Jedno je kritički proučavati (čega se ne libim) a drugo je tražiti sebe u nečemu. Tu je čini mi se nastao -nadam se- nesporazum. Moj ti je savjet da se ne opterećuješ toliko eventualnim mišljenjem bilo koga, pa tako i mene.
    Pozdrav!

    Like

    1. Nastao je, očito. Ne opterećujem se, samo ne volim kada me netko krivo shvati. Pa meni je dio pronalaženja baš to – proučavanje stvari. Ja tako gledam na to. Dok sam proučavala brojne spisatelje i filozofe, ja sam se pronalazila na način da sam neke stvari odbacivala, a neke stvari prihvaćala. I to traje i danas jer mislim da nikada ne možeš doći do kraja kada je o tome riječ. U tome i je ljepota, a sastavni dio svega toga je i proučavanje stvari s kojima se ne slažeš ili s kojima se nećeš na kraju složiti. Pozdrav i tebi 🙂

      Like

  7. Loki, Darija, Anakonda’, sasvim je nebitno. Bitan je rast i otvorenost novim vidicima a ne strah od umiranja slike koju mislimo da smo stvorili u očima drugih.

    Like

  8. Ljudima poput Darije, gospe ili gospodina, (bilo kako bilo) :
    Najbolji, uslovno receno, kriticari umetnosti, su wanna be umetnici i wanna be deep ljudi bez zivotnog smisla, talenta, svetla i iskre. ☺

    Like

  9. Ne znam čime sam potakla to nešto što ste morali na ovaj način ispoljiti, ali u svakom slučaju bih se zahvalila na skromnom mišljenju i razmišljanju.

    Like

  10. Darija, svaka cast na kritickom osvrtu.
    Nina, zasto u recenicama toliko koristis “ja”? Sasvim nepotrebno. Takve recenice ostavljaju potpuno krivi dojam o onome tko ih pise i izgovara. Blago receno da je neknjizevno.

    Like

    1. A to ti je moje “ja” koje volim koristiti u nekim rečenicama jer su mi tako moćnije i zvučnije. Mislim da ljudima koji me vole čitati ostavljaju dojam baš onakav kakav trebaju ostaviti. Ima nas koji ne pišemo po pravilima i šablonama jer se vodimo nečim nutarnjim. U svakom slučaju, hvala na komentaru i kritici 🙂

      Like

  11. Dopuštam si nekoliko benevolentnih komentara 🙂

    Knjiga D. Pilsela “U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo” nema veze s temom o ustašama i partizanima, niti su knjigu pisali svi veliki hrvatski ljudi. Autor knjige je gospodin Pilsel koji je, bar koliko je meni poznato, osobno vjernik, te je u knjizi nastojao skupiti razmišljanja mnogih ljudi iz kulturnog, političkog, znanstvenog i općenito javnog života hrvatske a koji se deklariraju ateistima. Na taj je način želio prikazati ateizam i općenito ateistički tako reći “weltanschauung” kao duhovno relevantnu poziciju, a ljude koji se deklariraju ateistima dostojnima svakog uvažavanja. Btw, kad smo već kod knjiga koje obrađuju tu tematiku, preporučujem također sviježe objavljenu knjigu “Horizonti ateizma – prepiska o vjeri, znanosti i smislu života” od P. Gregorića (jednog od najproduktivnijih hrvatskih filozofa s doktoratom sa Oxforda) i Ž. Porobije (bivšeg adventističkog teologa s takođerom doktoratom iz filozofije koji je danas ateist).

    Problem s pojmom “vjerovanja” nastaje već na jezičnoj razini jer mi nemamo u hrvatskom jeziku onu distinkciju koju ima engleski jezik između “belief” i “faith” gdje je potonje vjerovanje u religijskom smislu, dok je “belief” više vjerovanje u epistemološkom smislu (iako ni “faith” nije lišen doksastičke komponente). Inače je prema klasičnoj epistemologiji vjerovanje jedno od osnovnih mentalnih intencionalnih stanja bez kojih je ljudski um nezamisliv. Vjerovanje je, dakle, kao mentalno stanje nužno svojstvo ili karakteristika svih umnih ljudskih bića (vjerujem da postoji vanjski svijet, da drugi ljudi imaju umove a nisu roboti, da je prošlost stvarna itd…to su temeljna vjerovanja koja stoje u temeljima našeg noetičkog aparata). Kršćanska teologija na latinskom za “vjeru” koristi pojmove kao što su “fides” i/ili “credo”. Zato je preciznije reći da ljudi koji ne vjeruju u postojanje entiteta poput boga nemaju “faith”, a ne “belief” (jer je kao što sam naveo to nemoguće neimati). Naravno, u prirodnom jeziku događa se korištenje nekog pojma u mnogim, često međusobno protuslovnim, značenjima, pa nastaje semantički kaos već na toj jezičnoj razini. (Jedna kratka anegdotalna digresija: ja sam na ispitu iz epistemologije za pojam vjerovanja obavezno morao napisati da je to “veridička propozicijska dispozicija”, točno tim redoslijedom, inače mi bilo kakav drugi odgovor ne bi bio priznati kao točan 🙂 ).

    U riječima da je “čovjek stvorio boga” vidim u tebi fojerbahovski duh 😀 L. Feurbach smatrao je da je Bog antropomorfna projekcija koja nema nikakvu ekstramentalnu i neovisnu opstojnost. U tome su ga kasnije slijedili i Marx (religija kao opijum za narod), Freud (religija kao opsesivna neuroza) i Nietzsche. Neki drugi filozofi skloni teizmu (osobito oni danas skloni reformiranoj epistemologiji) reći će da je Feurbach napravio elementarnu logičku pogrešku – naime, generičku falaciju. Osobno sam na teorijskoj razini sklon kantovskom epistemološkom agnosticizmu po tom pitanju – ne znamo i nikada nećemo znati (ignoramus et ignorabimus). Osim toga, može se postaviti kritičko pitanje: ako je vjerovanje u boga obična antropomorfna projekcija, ništa ne jamči da i tvoje vjerovanje kako znaš da postoji nešto iza uma nije ustvari također obična antropomorfna projekcija!? Nema spoznajnog jamstva da nije, ostaje ti tek puko povjerenje u to, a najmanje nekakvo znanje u strogom smislu te riječi 🙂 Magija, okultno i onostrano, tarot i karte, vjerovanje u dobrotu, nema jamstva da sve to nisu obične ljudske projekcije (možda biološki korisne organizmima u adaptivne svrhe, ali bez ikakvog objektivnog značenja….vidi primjerice u tom kontekstu neka objašnjenja evolucijske psihologije o podrijetlu čovjekove tendencije ka nadnaravnom).

    Prema astralnim projekcijama sam teški skeptik i ne smatram to ozbiljnim niti relevantnim. Mozak je sposoban za svašta, pa je lako moguće da se radi o trivijalno rečeno “masturbaciji neurona”, samo malo pojačanoj, pa se žešće projicira. Možda si ti toga i svijesna, ali ti je to teško psihološki prihvatit pa zato i sama kažeš da nisi mogla prihvatiti te svoje “astralne projekcije” kao paralizu sna jer bi se tad ispostavilo da se radi o običnim izmišljotinama, mašti bez ikakvog objektivnog značenja. Isto tako su možda i ljudi koji vjeruju u boga svijesni da je to obična izmišljotina mozga koji je sposoban svašta izmišljati, ali im je psihološki (a vjerojatno i sociološki) ipak teško odbacit ta vjerovanja. Pa se predaju iluzijama.

    Dobro je što si pod utjecajem studija filozofije postala skeptičnija i sumnjiva. To bi na neki način trebao bit i cilj studija filozofije (pored naravno razvijanja visoko apstraktnih i logičko-analitičkih kognitivnih sposobnosti). Osobno i sam naginjem tradiciji zdravog skepticizma, od antičkih skeptika, preko Humea do Russella 😉

    I na kraju, jedno jednostavno pitanje: što je to “ovozemaljska istina”? 🙂

    Like

    1. Nova konjiga njegova , a ne knjiga “u što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo”. Znam da je autor on, to sam i napisala, ali su je na neki način pisali i svi oni čija je mišljenja uzeo u obzir. Sto se tiče vjerovanja u okultno i sve ono sto si naveo – nisam ni rekla da je to nešto što nije čovjekova tvorevina, no ja imam čudan odnos s tim pa meni recimo vise smisla ima filozofija paracelzusa, nego npr Boetija ili Augustina. Što je ovozemaljska istina- to ako mi piše u tekstu, onda moram ponovno ići citati ga pa ti odgovoriti na pitanje jer sam se tek ustala pa još uvijek ne znam gdje sam. Hvala na komentaru. Fino si me razbudio. 😊

      Like

  12. Hvala tebi na feedbacku 🙂

    *Nova konjiga njegova , a ne knjiga “u što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo”. *

    Moram priznati da mi je malo opskurna ova prva rečenica, ne razumijem na čega se točno referira s obzirom na moj komentar!?? 🙂

    *Sto se tiče vjerovanja u okultno i sve ono sto si naveo – nisam ni rekla da je to nešto što nije čovjekova tvorevina*

    Da, ali kad kažeš “nisam ni rekla da to nije čovjekova tvorevina”, ta izjava je sad nekoherentna s primjerice izjavom u tekstu da čvrsto vjeruješ, dapače čak “znaš”, kako postoji nešto izvan uma. Ispada da istodobno smatraš kako su to projekcije i nisu projekcije, što je contradictio in adjecto 🙂

    *no ja imam čudan odnos s tim pa meni recimo vise smisla ima filozofija paracelzusa, nego npr Boetija ili Augustina.*

    Što to znači da ti ima više smisla? 🙂 Da on ima uvjerljivije argumente? Ne vidim da je riješio neki filozofski problem, ili iznjedrio nešto zaista novo što se nikad prije do tad nije već pojavilo (tipični eklektik), niti imao nekog naročitog utjecaja na kasnije utjecajne filozofe. Niti vidim da je to danas za suvremenu filozofiju relevantno u ikojem smislu, osim u nekom povijesnom….

    I, onda, jesi pročitala ponovno tekst da mi odgovoriš na pitanje što je “ovozemaljska istina”? 🙂 Ili je možda bolje prije svega pitati što je to uopće “istina”? 🙂

    Like

    1. Pa da krenem(o) ispočetka. Moj je otac ušao to jutro u sobu i govorio mi da želi kupiti novu Pilselovu knjigu, nešto u ustašama i partizanima, knjiga očito još nije ni izašla, ne znam o čemu se radi uopće niti u kojoj je to emisiji moj otac čuo i je li dobro čuo, no mislim da je svakom jasno – Tata je jutros ušao u sobu i rekao da želi kupiti novu knjigu Drage Pilsela. Nešto o ustašama i partizanima, ne znam trebam li to napisati velikim slovom, no svejedno neću. Ja sam se onda sjetila naslova – U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo – iako knjigu nisam ni pročitala, možda bih trebala. – da se ovdje radi o dvije knjige. ja sam se sjetila tog jedinog njegovog naslova za koji znam, a moj otac je očito govorio o nekoj knjizi koja je tek ugledala svjetlo dana ili treba ugledati jer je gledao TV i očito čuo nešto o tome. tako da ne razumijem kako si ti dosao do toga da sam ja rekla da je knjiga “u što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo” o ustašama i partizanima.

      Pa vjerujem da postoji nešto iza uma, nisam rekla što, a što se tiče te vjere u okultno – o tom mi se stvarno ne da toliko, nadam se da se ne ljutiš, no izbjegavam neke dublje rasprave s ljudima koji u tome ne vide nikakav smisao. što se tiče paracelzusa – zašto bi mi moralo biti bitno to je li imao utjecaj na kasnije filozofe da bi meni bio super. evo uvrstit ću i npr Mirandolu u te filozofe koji su meni zanimljiviji i bitniji od nekih na koje se stavlja veći fokus.

      ako me pitaš što je to što je van uma, ne mogu ti dati odgovor na to pitanje, naravno.

      što se tiče ovozemaljske istine – za mene je to dobrota, mislila sam da je to jasno iz posljednjeg dijela mog teksta. vodim se onim što je dobro, to je moja istina, prije nisam razmišljala toliko o svojim djelima, sada ne radim stvari koje ne donose dobro meni, a ni drugima. nemoj me sad pitati, a što je to dobro? :’D

      Like

Leave a Reply to Anonymous Cancel reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s