Tuđa me tuga rastuži brže od vlastite

Pisati umoran. Pisati ljut. Pisati kada si sam. Pisati kada si ostavljen. Pisati kada ostaviš. Pisati u prostoriji punoj ljudi. Pisati dok se voziš vlakom. Pisati kada si prazan. Najgore je pisati kada si prazan. Riječi tada bježe od mene po bijeloj površini. Ako pišem rukom, rukopis mi postaje još ružniji nego što doista jeste, a ja imam baš ružan rukopis za ženu. Jedno ljeto, nekog drugog života 2012. godine, donijela sam neke skripte na jezero. Nitko ih nije mogao pročitati osim mene. Nekada sama ne mogu pročitati ono što napišem. Ako pišem pomoću tipkovnice, prsti su mi umorni, često me ne slušaju kada sam prazna. I o čemu uopće pisati kada si prazan? Dani su užasno tupi i sivi, nitko nikada ne bi ni htio da ih opisuješ. Kako opisati ništa?

Nekada me trenutni život dovodi do ludila. Nekih mi dana ne smeta što sam ovdje jer znam da je to privremeno. Čudno je što i kada negdje odem, jedva čekam leći u svoj krevet. U zadnje vrijeme često razmišljam o životu koji me tek čeka. Ne volim promjene i teško se prilagođavam. Novi ljudi uvijek imaju krivi dojam o meni. Jedna od najboljih prijateljica mislila je da sam umišljena kada me prvi puta vidjela. Ja sam se samo stidjela pa zato nisam prilazila ljudima. U srednjoj školi pročitala sam nešto što me naučilo da nikada nikoga ne znamo do kraja. Često ne znamo ni sami sebe.

Primijetila sam jednu čudnu stvar. Kada pomislim na vremena u kojima sam bila nevjerojatno tužna, ispuni me osjećaj nekog melankoličnog mira. Možda je to zapravo i dobro – što niti jedan ružni životni trenutak ne vidim kao takav nakon što prođe!? Rekla sam već da volim buljiti u ljude. To je najviše zbog toga što im smišljam živote u svojoj glavi. Nekada mi od toga bude muka jer se tuga u ljudskim očima iščita nevjerojatno brzo. Tuđa me tuga rastužuje brže od vlastite.

Smišljam tuđe živote iako sam sigurna da gotovo uvijek fulam jer nitko nikoga ne može znati. Ne znaš do kraja ni one s kojima si svaki dan. Pitala sam se koliko me puta poslužio netko kome je nedavno umro netko iz obitelji. Pitala sam se koliko mi se puta nasmijala blagajnica čiji je muž ostao bez posla. Pred kraj prošlog ljeta stajala sam na blagajni jedne novosadske trgovine. Radnica koja je otkucavala stvari koje sam nosila na sam kraj grada izgledala je izmučeno. Ne znam zašto, ali u izmučenim ženama često vidim svoju majku. To me je dodatno sjebalo. Htjela sam joj nekako pomoći, ali nisam mogla. Bi li uopće bilo normalno pitati je što joj se dogodilo? Ne znam, no sigurna sam da joj nije bilo dobro jer je njezina tuga prelazila na mene. Kada sam izašla iz dućana, počela sam plakati. Uplakana sam čekala autobus koji vozi na sam kraj grada i više nikada nisam otišla kupovati tamo.

Moj je posao pisati. Ne samo ovo. Pišem o puno stvari, možda neke čitate dok obavljate prvu jutarnju nuždu. Pitam se je li se itko ikada pitao kako se osjećao čovjek koji je prije pola sata pisao neki članak. Prije dvije zime raspala sam se na nekoliko tisuća komada iako sam izvana bila cijela. Stvari koje pišem na svom drugom poslu većinom su vesele. Iza veselih riječi te je zime stajala nevjerojatno tužna djevojka. Ova je osoba tužna, sigurna sam da to nitko nije pomislio u tim trenucima. A bila sam, bila sam često i ljuta, bila sam i pospana. Bila sam umorna iako sam spavala deset sati. Bila sam i odmorna iako nisam spavala gotovo ništa.

Koliko se misli promijene u samo tjedan dana…jer od ovoga gore prošlo je točno toliko. Pokušavam živčanost pretvarati u lijepe stvari. Najgore je što ni ona nije moja. Opet sam upila tuđa osjećanja. Koliko čovjek može upiti u sebe bez da jednoga dana poludi? Ili i za to postoji rok trajanja? Koliko se promijenimo u samo tjedan dana? Nekada sam danima ista, a nekada sam idući tjedan potpuno nova. Počela sam šetati svakoga dana jer sam sigurna da to liječi. Volim što je hladno i što Zvonko, Titan i ja šetamo noću, kada nikoga nigdje nema. Koliko su se stvari promijenile u samo godinu dana, kaže mi on i otiđe s Titanom u maglu i mrak.

4 thoughts on “Tuđa me tuga rastuži brže od vlastite

  1. stvari se promijene u minuti, time i osjecaji i stav, potaknuti ponasanjem onih na koje se oslanjas, u jednom trenu povjerio bi mu zivot, u drugom bjezis od kuce i bojis se vratiti jer ne znas kako ce drugi reagirati. ovdje ne govorim o vezi gdje jedan partner maltretira drugoga, nego i o prijateljskim odnosima, cimerstvu i sl. s nestabilnim ljudima treba znati, a rijetko tko zna. vecina bi i tebe i mene i mnoge strpali u nestabilne, jer oni koji nisu ili kriju nesto gadno ili se ustrucavaju biti svoji. medjutim, ono sto ti vrate zauzvrat, vrijedno je paznje.
    kad kolegice na glas zbrajaju koliko su toga obavile, ili sto jos moraju napraviti, ispricaju mi se sto pricaju same sa sobom, uvijek kazem: “jedino sama sa sobom tocno znas sto mislis” i to je potpuna istina.

    Liked by 1 person

  2. Bezlicno ” svakodnevno “piskaranje. Ne kazem da lose pises, ali nije niti posebno niti inovativno, a ni korisno pa se stapa u moru blogova.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s