Zašto sam godinama mrzila Božić i snijeg

FOTO: Luana Muškić

Izmorila me hladnoća. Trebalo  je nekoliko minuta da mi se ugriju prsti. Zbog toga stariji ljudi uglavnom ne vole snijeg. Ne vole se buditi ranije kako bi odledili stakla na autu. Ne vole se buditi ranije jer moraju pješke do posla, a vani je zaleđeno pa moraš biti oprezan i spor. Ne vole snijeg ni zbog visokih računa za plin i struju. Nije ga voljela ni ona. Moja mama. Sigurna sam da bi ga voljela da je njezina bolest ima drugačiji slijed. No ona se budila proljećem, ljeti bi imala najviše energije, a onda se s padom temperatura i sama gasila. Zbog toga ni ja nisam voljela snijeg i često sam plakala kada nitko ne gleda. Plakala sam jer mi nikada nismo imali božićne blagdane. Mi nikada nismo imali bor, nismo imali ni lampice i nismo se veselili ničemu. Sve joj je smetalo tih dana. Kao da je snijeg unosio sve ono loše u njezinu glavu. Sigurna sam da su joj tada na živce išli svi ti veseli ljudi koji žure kupiti poklone. Smetale su joj i božićne reklame. Smetao joj je i miris kolača od susjede preko puta i smetalo joj je, sigurno, što ne može skupiti snage i pružiti mi Božić kakav svako dijete priželjkuje.

Te sam dane vrlo vješto izbrisala iz glave. Kada se pokušam vratiti u to vrijeme, stvari uopće ne vidim jasno. Sve je pod velom magle jer mi je bilo lakše zaboraviti. Znam samo da nismo imali bor, nismo imali ni lampice i nismo se veselili ničemu. Kada sam ušla u pubertetske godine, božićne sam blagdane provodila uglavnom kod Sanje. Sanja mi je često bila oba roditelja. Nekada sam imala dojam da sam njezino dijete jer me sve bitne stvari u životu naučila baš ona. Često smo živjele u neredu, ali to nam nije smetalo. Sanja je kuhala bolje od ikoga na svijetu. Božići u njezinom domu mirisali su na kuhano vino i klinčiće, čokoladu i naranče i najbolju francusku salatu koju sam ikada pojela.

Imala sam svoju sobu kod Sanje. Na njezinim prozorima gorjele su lampice, bor nam nije ni trebao jer smo se smijale baš svemu. Imala sam i najljepše haljine, skupe cipele iz Londona, i imala sam mir. Nekada smo skupa pile vino, Sanja bi čitala omiljene dijelove omiljenih knjiga, a ja sam njezine riječi upijala i nosila ih sa sobom van. Tih mi dana nije smetao snijeg, nije mi smetala ni hladnoća i tugu sam tih dana stavljala na pauzu.

Tata je slavio svoj Božić na svoje načine. Moj je tata pravoslavac koji se krstio u četrdesetoj jer su mu te stvari odjednom počele biti bitne pa je svoje Božiće provodio u Srbiji. Moje je Božiće slavio s prijateljima koji su mi uvijek bili preglasni.

Kada je umrla mama, blagdani su postali još gadniji. Umro je dio mene, umro je dio tate i sestre i umro je veliki dio Sanje. Svi smo se često noću prevrtali po krevetu jer smo mislili da smo mogli nešto napraviti i spriječiti katastrofu koja je odnijela dio svih nas. Ja sam blagdanima često plakala jer sam se iskreno nadala da će mamina bolest jednom postati prošlost i da ćemo imati bor, lampice i da ćemo se veseliti svemu. No nismo. Depresija je pobijedila.

Dugo nisam ni ja. Nisam više ni htjela imati bor, lampice ni obitelj. Tih mi je godina na prvom mjestu bilo društvo. Svoje sam Badnjake provodila vani. Nismo imali bor, imali smo lampice i smijali smo se baš dugo i jako. Umorna i sretna, doma sam se vraćala na božićno jutro. Trudila sam se tih dana ne razmišljati o mami, o boru koji nismo kitile i o lampicama drugih obitelji, no često mi to nije  uspijevalo.

Prošle godine u ovo vrijeme napisala sam da je sasvim u redu ne biti u redu za Božić. I dalje to mislim. Prošle sam godine za Božić ipak otišla doma. Shvatila sam da na nekim mjestima čovjek jednostavno ne može tražiti sreću. Ubrzo sam zavoljela snijeg, oprostila sam svojim roditeljima sve Božiće i sve Uskrse i obećala sebi da će svaki moj blagdan biti onakav kakav želim da bude.

I dalje me hladnoća umara. Razumijem zašto stariji ljudi ne vole snijeg i baš zbog toga mislim da nikada neću biti poput njih. Dopuštam si biti tužna kada se sjetim tužnih Božića provedenih kod mame. Dok se hladnoća probija kroz moje lakirane Marte, zaključujem kako je sasvim normalno što nekada nisam voljela snijeg. Danas ga volim. Volim ga kad mi škripi pod nogama. Volim duge šetnje noću i bjelinu kojoj kao da nema kraja. Ove godine imat ću bor, imat ću i lampice i veselit ću se svemu.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s