Sedam mjeseci s tatom ili zašto trebaš vlastiti dom nakon dvadesete

Mir i tišina dvije su različite stvari, govorim si dok slušam tatu koji za dobro jutro psuje na telefon. Moj je tata tip koji voli galamiti. Ja mu ne zamjeram. Ljudi se rijetko mijenjaju, osobito kada dođu u godine u kojima je teško ispravljati krive Drine. Dobro znam da ga takve stvari nikada neće napustiti, no svejedno ga ponekad pitam nije li ljepše ne psovati svake dvije minute i birati mir umjesto živciranja. Odgovore dobivam ovisno o raspoloženju. Ne psujem tebi, kaže mi kada mu s pitanjima idem na živce. To ja tako galamim jer ne čujem dobro, to mu je opravdanje. A ako je taj dan baš jako ljut na cijeli svijet, onda opsuje petnaest puta za vrijeme odgovora koji mi se ne da ni prenositi.

Sigurna sam da bi stara Ja poludjela već tristo puta u posljednjih sedam mjeseci. Toliko traje naš zajednički život. Kada sam se na ljeto vratila doma, nisam bila potpuno svjesna što me sve čeka. Jedna je stvar vratiti se doma za vikend, doći u posjetu koja ne traje duže od tjedna dana, a potpuno je drugo biti doma sedam mjeseci s povremenim odlascima u neke druge gradove na odmor.

Većina ljudi prvi puta od kuće ode nakon što završi srednju školu. Fakultet ili potraga za poslom odvoji te od doma. I dalje si na neki način ovisan o roditeljima, no svake godine te se veze režu, postaješ svoj čovjek, stvaraš svoje navike i poštuješ vlastita pravila koja se često razlikuju od onih koja  si morao slijediti dok si pod njihovim krovom. Zbog toga često s roditeljima upadaš u blagdanske ili vikend rasprave koje se stišaju tek pred tvoj odlazak. Dok guraš kofer do izlaznih vrata, u zraku vonja žalost koja nastaje uslijed izgovaranja rečenica koje nitko nije trebao čuti. Šteta što se nijedna strana uglavnom ne ispriča za izrečeno.

Nakon što sam u maju otkazala svoj novosadski stan, vratila sam se u Vinkovce  sa sedam godina života nabacanih u kofere, torbe, kutije i crne vreće za smeće. Vrlo sam brzo saznala da se kruh ne reže onako kako ga ja režem i da se sve odmah vraća na svoje mjesto nakon uporabe. Nikako ne smiješ brašno vratiti na policu tek kad završiš s ručkom. Naučila sam da su računi na komodi razbacani s razlogom i da se samo nekada mogu micati sa svog mjesta. Smrznuto povrće nikako ne smije stajati na drugoj polici zamrzivača, a balkon je neka vrsta ostave koju smije koristiti samo moj gospodin otac. Kada kuham, ne smijem biti sama u kuhinji jer glavni chef to sve mora nadgledati, stojeći samo pola koraka iza mene, vrata zabačenog preko mog lijevog ramena. Imam dva para očiju, dvoje usta, a samo ova starija znaju kako se što radi. Saznala sam da ne znam kuhati, ne znam prati suđe i ne znam brisati prašinu iako se od svoje jedanaeste godine za sebe brinem uglavnom sama.

No najdraži dio tek slijedi. Ne znam je li vam se ikada u životu dogodilo da se zbog nečega morate privremeno vratiti doma, no ako je, znat ćete o čemu pričam. Vraćanjem doma ponovno postajete njihovo dijete bez obzira na to što primate plaću, što niste maloljetni i što ih ne remetite svojim dolaskom.

Ljeto je na izmaku snaga. Moje prijatelji i ja pijemo pivo u lokalnoj birtiji. Zvoni mi telefon po peti puta, a s druge strane glavni chef sav zabrinut po peti puta postavlja isto pitanje. Pita me kada mislim doći doma, a ja po peti puta ponavljam da ne znam i u ljutnji ga pitam u čemu je zapravo problem.

–             U tebi, govori s dozom bjesnoće i poklapa slušalicu.

Ovakve me stvari uglavnom nasmiju i samo mi potvrde teoriju da nakon dvadesete nemamo što raditi doma s roditeljima. Polako postaješ svoj čovjek. Tvoje se navike ne poklapaju s navikama tvojih roditelja. Jednog se jutra probudite, a vaš glavni chef shvati da niste čovjek koji ste „trebali postati“. S druge strane stola i svjetlosnim godinama daleko, sjediš ti koji nisi ispunio očekivanja roditelja, no nisu ispunili ni oni tvoja. U jednom trenutku života morat ćete prihvatiti činjenicu da se jednostavno ne shvaćate u potpunosti, a onda otići svatko u svoj krevet, svatko u svom stanu.

Mir i tišina dva su različita pojma. Moj otac vječiti je protivnik i jednog i drugog. Tišinu mi narušava već sedam mjeseci, no mir neće nikada. On dolazi iznutra i da ga nemam, vjerojatno bih za ovih sedam mjeseci poludjela već tristo puta. No ja mu ne zamjeram, ja mu nikada ne zamjeram.

2 thoughts on “Sedam mjeseci s tatom ili zašto trebaš vlastiti dom nakon dvadesete

  1. Točno znam o čemu pričaš! Samo sto je u mom slučaju to mama ali nebitno kojeg je spola roditelj, sve te stvari su preslika situacije u kojoj bih ja bila da živim kod mame. Šou program bi to bio već mogu zamisliti. Vec sam tako u jednom periodu bila kod kuće i bilo je bas zabavno xD stvar je u tome da se mi odviknemo od života s njima a i oni se odviknu od nas nekako i imaju taj svoj svijet. Mislim da samo treba imati razumijevanja iako je to nekad vraški teško, al evo nadam se da će i to proći i da ćeš brzo uspjet naći svoje mjesto tišine i mira 😉

    Like

    1. Hvala, prije svega. Da, da. Naviknemo skroz biti jedni bez drugih i onda haos iako se volimo, naravno. Neću još dugo biti ovdje, ali vjerujem da ću plakati kad se budem selila. Čudni su ti obiteljski odnosi 😂

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s