O prihvaćanju sebe ili zašto još uvijek ne volim svoj nos

Foto: Diana Mataković

Mislim da smo pretrpani porukama s boce Jane. Tako ja zovem sve te dubokoumne misli koje, zapravo, i nisu toliko duboke i koje nam se nude na svakom koraku. Prihvati sebe. Voli sebe. Voli sebe kako bi mogao voljeti druge. Ponekad mi je smiješno što u takve rečenice buljiš dok naginješ vodu iz plastične boce. Vodu koju, zapravo, nitko ne bi trebao ni plaćati. Ovo nije hejterski post o new age svećenicima i svećenicama, prosvijetljenim ljudima i onima koji žele pomoći drugima. Nije ovo ni blaćenje najpopularnije literature današnjice. Sigurna sam da osobe koje ih pišu ljudima žele sve najbolje, no često tu fali nekoliko karika. Da bi volio sebe, moraš se biti svjestan, a ljudi najčešće nisu prisutni pa ne znaju ni što se događa oko njih, a kamoli unutar njih.

Sa sigurnošću vam mogu reći da je prvi korak definitivno osvijestiti se. Biti svjestan osobe koja si. Često taj prvi korak, na putu do voljenja samog sebe, osobu dovede na potpuno suprotan kraj. U trenutku u kojem postaneš svjestan sebe, postaneš svjestan i toga da ti se osoba koju vidiš u tom ogledalu svijesti ne sviđa. To je skroz ok. Tek tada možeš početi raditi na tome da je mijenjaš. Osvijestiti, prihvatiti, oprostiti samom sebi pa raditi sebe onakvog kakav bi htio i trebao biti. Dugotrajan je to posao. No ovo nije kolumna o tome. Ovo je kolumna o mom nosu.

Prihvaćanje sebe dolazi u dva smjera. Prihvati svoju nutrinu, prihvati svoju vanjštinu. Prihvatiti sve te bugove unutar sebe bilo je naporno i (ponekad) bolno. Znate koliko snage treba osobi koja si želi priznati da je teški attention whore? Ako ne znate, ja dobro znam. Kopanje po unutrašnjosti kako bi došao do zaključka da nisi bio baš najbolji prijatelj ni partner. No nema kruha bez motike, a, kako bi moj susjed Žare rekao, treba nama svima motike dati. Tu motiku koriste rijetki, a više vremena provode proučavajući ono fizičko. I koliko god ovaj zaključak zvučao jeftino, on je nažalost točan jer „jeftin je ovo svemir“.

U osnovnoj sam školi bila nesretna jer sam bila najmršavija od sve djece. Nisam imala grudi, nisam imala dupe, a moje prijateljice iz klupe izgledale su mi kao starije sestre. Ne znam kako i zašto, no to me nezadovoljstvo, na svu sreću, nije dugo držalo. Prihvatila sam se mršavu i sitnu. Nije me diralo kada mi nepoznati ljudi govore da sam anoreksična i nisam doma plakala jer su svi geni za dobre grudi otišle mojoj sestri. U dvadesetoj sam dobila taman grudi, počeli su mi se širiti bokovi i bila sam si baš zgodna. Ovo prihvaćanje nutrine uslijedilo je mnogo godina kasnije i bilo je puno napornije. No bez obzira na to što sam voljela svoje grudi, svoje malo dupe, mršave noge i ruke, nikako nisam mogla zavoljeti svoj nos. Ne volim ga ni danas.

View this post on Instagram

Nos. Nos je jedina stvar koju bih mijenjala na sebi. Pitala sam i vas (u anketi) smeta li vam bilo što na vama i rezultat me začudio. Zašto sam vas uopće to pitala? Zbog toga što sam neki dan naišla na gomilu fotki koje nisam objavila jer mi nos izgleda ogromno. Kada vam nos ide ukrivo, imate dobar i jako loš profil. U taj drugi ne mogu gledati. Koliko god se trudila prihvatiti cijelu sebe, nos se jednostavno ne uklapa u tu priču. Ne pišem ovo da bih dobila komentare poput – ma nije ti nos ružan i te fore – svjesna sam da ga sigurno vidim malo ružnijeg nego što doista jeste, ali jbg. Puno toga imam za reći na ovu temu pa me zanima – biste li htjeli kolumnu o ovome? P.S. ova fotografija je stvarno lijepa, no objavila sam jednu sličnu na kojoj se ne vidi moj jako loš profil, za fotke je zaslužna @diana.matakovic

A post shared by ninaBljak (@ninabljak) on

Baš zbog toga, želim vam postaviti pitanje koje glasi:

Ako ne volim svoj nos, a prihvatim sebe kao osobu koja svoj nos ne voli, jesam li onda prihvatila cijelu sebe? Napravit ću i analogiju, koja je po mom skromnom mišljenju skroz legit. Ako prihvatim sebe kao osobu koja je bila loš prijatelj jer nije dovoljno dobro slušala, pa nakon toga krenem slušati drugačije i bolje, razgovarati ljepše, očito sam napravila dobar posao. Ako prihvatim sebe kao osobu koja svoj nos ne voli jer joj je ružan i kriv, pa onda odem na plastičnu operaciju, nisam li tako promijenila nos koji je za mene bio krivi? Možda je vama ova analogija smiješna, no meni je smiješno što me nepoznati ljudi odgovaraju od operacije nosa. Lijepo je vidjeti i čuti ljude koji su prihvatili svoje grbave nosove, koji su prihvatili svoje male grudi i spuštene guzice. No što je s nama koji to nismo napravili? Ako prihvatim sebe takvu kakva jesam, uključuje li to i prihvaćanje toga da jednostavno ne volim svoj nos ili moram uzeti onu motiku pa krenuti ispočetka?

Neki ljudi kažu da živimo u dobu velikih promjena svijesti. Nekih se dana slažem s njima, nekih mi je dana to velika glupost. No duhovnost je definitivno postala tema koja se sve češće provlači kroz redove koje čitamo. Mentalno i duhovno zdravlje bitnije nam je nego ikada prije. Dobar odnos sa samim sobom kako bi isti takav imao s ljudima oko sebe. Ako ne znam voljeti sebe, ne znam voljeti ni druge. Ako volim i dio sebe koji želi operirati svoj nos, nisam li tada naučila prihvatiti cijelu sebe?

3 thoughts on “O prihvaćanju sebe ili zašto još uvijek ne volim svoj nos

  1. Duboko razmišljanje, za mene si kraljica…operiraj nos, definitivnoooo, ne zato jer mislim da je ružan, dapače, meni si prekrasna, savršena, ali ako ćeš se razveseliti svaki put kad se vidiš s novim nosićem, go Girl!!

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s