Nauči prihvatiti vlastita sivila

Već danima sanjam da se vozim barkom pa nakon toga žurim na vlak. Nekada mi je barka prijevozno sredstvo do tog vlaka. Svjetovi su izmiješani. Vlakovi ispod zemlje. Modro more u kojem jasno vidiš prijateljski nastrojene ribe. Skačem na obalu i trčim do metroa čije sam perone viđala na melankoličnim fotografijama nepoznatih autora na internetu. Kada sanjam more, budim se s osmijehom na licu. S druge strane prozora dočeka me sivo nebo koje s lakoćom širi moje osmjehe. Onda dignem rolete i kažem sama sebi – da bar ostane ovako sivo cijeli dan.

Volim sivo nebo i sve njegove posljedice. Volim način na koji boji ulice i ljude. Jedan od najljepših dana 2018. bio je obojen u sivo. Toga sam dana ljudima ispričala zašto sam krenula kod psihoterapeuta. Kiša je zagospodarila Novim Sadom. Nikada nisam voljela kišobrane pa sam u dućan krenula bez zaštite. Koračala sam mokrim stazama najdražeg novosadskog parka i besramno prisluškivala razgovor djedice koji je nekome s druge strane slušalice rekao da zove samo da mu čuje glas. Volim misliti da se radilo o njegovoj ženi. Bio je početak februara, padala je kiša, a djedica i ja bili smo jedni od rijetkih koji su uživali u sivilu.

Previše sam puta čula da je to depresivno. Kako možeš voljeti kišu i oblačno vrijeme ako nisi depresivan? Previše sam puta čula rečenice drugih koji su zahtijevali da ugasim svoju depresivnu glazbu. Previše sam puta čula da su filmovi koje volim tužni i monotoni. Zar me to čini depresivnom?

Jedno od najranijih sjećanja iz djetinjstva nastalo je za tmurnog dana. Sjedila sam naslonjena na prozorsku dasku i promatrala drugu djecu kako se igraju. Kada se danas sjetim toga, osjetim neobjašnjiv mir. Djeca su bića koja radost ne ostavljaju samo za sunčeve zrake. Zar ih to čini depresivnima?

Već danima sivilo diže moje raspoloženje. Volim ja i sunce, no sivo mi dopušta osjetiti život iako ljudi uspore, kaputi potamne, osmjesi izblijede. Sivo, zapravo, znači život. Savršena izmjena uloga koja suncu dopušta odmor. Gdje bismo uopće bili kada bi sivo potpuno nestalo iz naših života?

Današnje je sivilo odlučilo potrajati. Sunce se danas ne pokušava probiti kroz guste oblake. Nakon kratkog razgovora s osobom koja dijeli moje mišljenje, shvatila sam da ja zapravo oduvijek volim sivo. Voljela sam ga i u osnovnoj školi. Obožavala sam iznenadne promjene vremena koje su mene i moje prijateljice tjerale s travnjaka na hodnik naše zgrade. S godinama je ljubav prema sivom rasla. Oblačni su mi dani donosili mir i inspiraciju. Oblačnim sam danima glačala svoje misli, slagala ih na police i donosila odluke kojima sam mijenjala samu sebe. Zar me to čini depresivnom?

Sigurna sam da ne. Ako pronalazim jednaku ljepotu u sivilu kao i u sunčanom danu, ne čini li me to vedrijom od onoga tko se za sivih dana osjeća loše? Ako znam voljeti i sunce, i oblake, i kišu, nisam li onda poput djece koja ne prestaju s igrom bez obzira na vremenske prilike? Ako u „depresivnoj“ glazbi uživam jednako kao i u „veselim“ notama, je li to dar ili prokletstvo? Ako ćete vremensku prognozu kriviti za vlastite tuge, vrijeme je da naučite prihvatiti vlastita sivila.

 

 

2 thoughts on “Nauči prihvatiti vlastita sivila

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s