To ne bih bila ja

Plavo svjetlo isijava iz TV-a. Želimo imati mirnu večer, praviti se da smo u svom domu iako stanove mijenjamo svakih nekoliko dana. Taman kada se u jednom od njih počnemo osjećati kao da smo stvarno doma, na mobitel mi dođe obavijest o mailu koji me traži da ocijenim stan na koji smo se tek naviknuli.

Večer prije sam se otrovala. Glavu sam više držala iznad WC školjke, nego na jastuku. Iscrpljena i praznog stomaka ujutro sam jedva radila. No sada je večer. Stomak se smirio. I mi smo mirni. Na TV-u postoji opcija da film koji je već krenuo počneš gledati ispočetka. Ja se tomu čudim jer ja nikada ne gledam TV pa nisam znala da su TV programi toliko evoluirali. Gledamo film o Beach Boysima i Brianu Wilsonu, kojeg su savršeno utjelovili John Cusack i Paul Dano.

Nisam znala ništa o Beach Boysima osim toga da su svirali surf rock koji, zapravo, nije volio niti jedan surfer. Naša se večer završila tako što sam ja postala pomalo opsjednuta Brianom. Obožavam te ljude koji su toliko genijalni da jednostavno moraju biti ludi. Dok ovo pišem, Boris u susjednoj prostoriji gleda Povratak u budućnost, a ja po dvadeseti put puštam „You Still Believe in me“.  Lista pjesama koje me tjeraju da plačem dobila je novu članicu.

No vratimo se na večer prije. Plavo svjetlo isijava iz TV-a. Gledam u mlađu Brianovu verziju  i nešto me natjera da u rokovnik zapišem nekoliko riječi. Zamisli koliko je teško ostati svoj kada svi drugi misle da nisi normalan? Imaš provjeren recept za uspjeh, ali taj ti je recept postao dosadan i znaš da možeš drugačije i bolje. Hoćeš  li krenuti za novim stvarima čak ako drugi misle da se trebaš držati tih provjerenih stvari i starog recepta? Nekako mislim da ljudi češće igraju na sigurno. Zbog sumnje, zbog srama, zbog straha od neuspjeha.

U glavi mi se počelo spajati previše stvari. Nekada je teško utišati tu buku nastalu zbog oluje misli pokrenute glazbom, filmovima ili knjigama. Govorim Borisu kako je nevjerojatno koliki Brian sluh ima iako ne čuje na jedno uho. Neki se ljudi jednostavno rode kao genijalci, govorim mu, pa dodam kako mi je nekada žao što nisam imala nikoga tko bi me upisao u glazbenu školu ili poticao neke od mojih talenata. Nakon nekoliko sekundi, ustanem se i u omiljeni rokovnik napišem da sam cijeloga života druge krivila za stvari koje mi se događaju. Roditelji su mi bili  krivi zato što se osjećam loše, bivši dečki su mi bili krivi što sam u užasnim vezama, a prijatelji su uvijek bili krivi ako se posvađamo.

Kada prestaneš druge kriviti za svoja sranja, počnu ti se događati lijepe stvari. Počnu ti se događati prave stvari. Počneš razmišljati čisto. U razgovoru točno znaš zašto i kada nešto govoriš, u svađe gotovo nikada ne ulaziš, a i ako se dogodi da se u jednoj nađeš, iz nje izlaziš dostojanstveno i na vrijeme.

Kada sam prestala druge kriviti za svoja stanja, postala sam, zapravo, fokusirana na ono stvarno u životu. Postala sam ono što doista jesam. Prestala sam sažalijevati samu sebe jer, zapravo, nisam imala zbog čega. Stvari koje ti se dogode, već su prošle pa ih nema razloga ponavljati jer time prošlost ne mijenjaš. Kada sam prestala druge kriviti za ono kroz što sam prošla, um mi se raščistio i postala sam svjesnija. Znala sam i da ne trebam biti ljuta na onu djevojčicu koja je stvari radila krivo jer me ona i dovela do onoga gdje sam sada.

Dugo nisam pisala o nekom filmu, a oni koji me prate znaju da sam s filmovima i počela. Sjetila sam se svog prvog teksta. Sjetila sam se tog straha koji sam osjećala, sjetila sam se srama i sjetila sam se nesigurnosti. Sjetila sam se koliko mi je bilo bitno što će reći ljudi koji me znaju jer riječi onih nepoznatih uvijek nas manje pogode, zar ne?

Plavo svjetlo isijava iz TV-a, a meni su u glavi moji počeci. Što bi bilo da nisam ni počela? U glavi mi je odzvanjala rečenica – „ to ne bih bila ja“. Ja ne bih bila ja kada bih se držala za ruke sa strahom. Ja ne bih bila ja kada bih slušala one koji su mi govorili da to nije dovoljno dobro. Ja nisam bila ja kada sam preispitivala ono u što vjerujem zbog ružnih riječi ljudi koji mi ne znače ništa. Ja ne bih bila ja kada bih se suzdržavala od onoga što volim jer drugi kažu da to nije provjeren recept za uspjeh.

Jedan mladi i neshvaćeni glazbeni genije napravio je po svom i nije slijedio provjereni recept za slavu iako su svi drugi to zahtijevali od njega. Bilo je teško, ali došao je do visina s kojih ga nitko nikada ne može maknuti. Tebi želim reći da slijediš ono što osjećaš i ono što te noću drži budnim. Nemoj nikada dopustiti da te drugi dovedu do toga da ti ne budeš ti. Nemoj da te strah od tuđih mišljenja drži na mjestu ako ti gori pod petama jer ti najbolje znaš kako i gdje. Što bi bilo da nikada nisam ni počela?

3 thoughts on “To ne bih bila ja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s