Zašto današnja djeca zure u telefone?

Moj me najbolji prijatelj zna u dušu. Sigurna sam da je ista situacija s tobom i tvojim. Ništa što bi me trebalo čuditi, no ponekad se dogodi da stvari koje sama ne osjetim, stvari koje si iz nekog razloga ne želim priznati da osjetim, stvari koje mislim da ne osjetim, on osjeti prvi i to me začudi. Sjedili smo u zadimljenom kafiću kada mi je rekao da sam u zadnje vrijeme izgubljena. Prvo sam se začudila jer sam mislila da to nije istina, a onda sam se sjetila da je čovjeku bez doma teško ne biti takav. Izgubljen. Izgubljen je onaj koji nema dom. Trenutno ne živim nigdje duže od tjedan dana, osim u prošlosti, tamo se nekako najljepše osjećam. Sjedili smo u malom zadimljenom kafiću kada mi je rekao tu rečenicu koja je osjećaj izgubljenosti osvijestila, a naposljetku i osnažila. Počela sam ponovno pušiti.

Moji izleti u prošlost vraćaju me na bose, prljave noge. Preskačemo lastiš, penjemo se po drveću i jedemo zerdelije od kojih redovito dobijem proljev. Nedavno smo kod Maje pričali o tim danima kojih je danas sve manje. Ja nigdje ne vidim djecu, a i ako ih vidim, imaju telefone u rukama. Maja je odrastala na moru, u Crnoj Gori. Pričala nam je kako je to izgledalo tamo. Tamo, kada te mama zove da konačno dođeš doma, a ti nećeš, ne možeš odmah dobiti ćušku jer si u vodi. Mamama se baš i nije ulazilo u more samo da bi natjerale svoje sinove i kćeri da konačno dođu nešto pojesti. Tako je bilo i kod nas. Nije nam se išlo doma samo zbog ručka, a često smo šnicle pakirali između dvije šnite kruha pa ih jeli dok smo u klompama silazili niz stubište. Oni su na moru imali neku igru zbog koje si se morao zaletjeti i preskočiti red stijena. Maja kaže da se danas nikako to ne bi usudila. Kaže da je bilo krvi, otvorenih rana, ali ne i suza. Plakali smo samo kada iz nekog razloga nismo smjeli vanka.

Sjećam se, kada smo bili narasli dovoljno za igranje dalje od „ispred zgrade“, pravili smo kućicu na drvetu. Nisam sigurna bih li danas znala otići do tog mjesta. Sjećam se velikih krošnji i malog potoka. Sjećam se napuštenih hala i životinjske kože koja je zaudarala. Nikada roditeljima nismo govorili gdje smo bili, bitno je bilo da si doma došao u jednom komadu. Danas je, čini mi se, sve drugačije. Ne želim srati o tome kako djeca danas samo zure u telefone. Svi znaju da je to istina. Kod nas u Slavoniji djece ni nema. Tata mi često kaže kako ih više gotovo ni ne čuje. Tko bi rekao da će ti jednom faliti vika koja ti je prije užasno smetala? Ne želim srati ni o novim roditeljima koji previše paze na djecu. Vjerujem da će moja nositi kacige kada budu išla van. Ne želim srati da im je djetinjstvo ukradeno jer i mi smo drugačiji, zar ne? I naši su se roditelji družili na posve druge načine. Nisu se ustajali s telefonima u ruci i nisu šutjeli na kavama jer je svatko gledao u svoj. I mi smo bili tinejdžeri koji svijet iskorištavaju na drugačiji način jer nismo imali internet, nismo imali Instagram i Fejs, nismo imali potrebu sve stavljati u virtualni svijet sačinjen od kvadrata koji bi trebali biti u istom tonu.

Nemam ništa pametno za kraj, ne znam jeste li primijetili, no krajevi su mi u posljednje vrijeme nedorečeni. Sve što je jako dođe prije, onda ostanem bez teksta i izgubim se sama u svojim mislima i riječima. Primijetila sam da pet dana nisam objavila fotografiju na Instagramu. Ne znam kada mi se posljednji puta to dogodilo. Ako kažem da sam pet dana odmarala od njega, slagat ću. Pogledala sam pokoji stori i tu i tamo dvaput opalila po kvadratiću koji se poklapa s onim objavljenim prije njega. Nisam imala potrebe za više. Pustila sam sebe živjeti u toj izgubljenosti, u domu koji nije moj, koji nije naš i više sam bila tu, nego tamo. Više smo se smijali, puno kuhali, razgovarali, komentirali i jedni druge učili. U posljednje vrijeme ne pripadam. Ne pripada onaj koji nema dom i onaj koji ne pripada nema potrebu pa ga zbog toga nema pet dana. Stvarno nemam ništa pametno za kraj.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s