Grad koji nisam uspjela zavoljeti

Nikada nisam voljela Zagreb. Nemojte me krivo shvatiti. Voljela sam Zagreb u pričama, u knjigama, na fotografijama drugih ljudi, ali nikada ga ne bih mogla zvati svojim gradom. U pričama sam voljela njegove ljude, ljubavi koje su se stvorile u njegovim stanovima i na ulicama. Voljela sam i priče mojih vršnjaka koji su tamo probali sve ono što sam ja probala u Novom Sadu. Voljela sam kada mi govore o svojim avanturama. Voljela sam što su tamo odrasli i izrasli u ljude koji su onda tamo ostali i raditi. Voljela sam i doći u goste u Zagreb. Ići njegovim ulicama pogubljena i samo uz pratnju drugih.

– Ma odseli se u Zagreb, koji ćeš kurac u Vinkovcima!

Voljela sam reći ljudima kojima se više nije dalo propadati u našoj maloj zabiti. I nju sam voljela. Volim je na poseban način. No ja sam uvijek bila osoba za Srbiju. Šteta što tamo neću živjeti. Ne još. Jednoga dana. Jednog sam dana odrasla. Svi smo. Nismo se ni snašli u tim ulogama, često samo glumimo da jesmo. Trudimo se.

Nikada nisam voljela Zagreb, a onda su javili za nekakav posao. Posao u Zagrebu. Odjednom su se promijenili svi planovi. Ja sam si nekoliko dana govorila kako je to, zapravo, dobro za nas. Najbolje je tako. Opet smo trpali stvari u iste one torbe s kojima smo obišli pola bivše Juge. Nismo, ali ja to tako volim reći. Spremili smo stvari i krenuli, i vozili se, i došli. Bili smo nervozni. Malo on, malo ja. I vrlo brzo smo shvatili da Zagreb ipak nećemo zvati našim gradom.

Boris je rekao da mu je Zagreb baš lijep. Sviđa mu se što je čisto, ali ljudi su nekako uštogljeni. Ja sam se složila i bila sam malo ljuta. Još uvijek sam, ali trudim se misliti o tome kao o izletu koji ću crtati riječima u nekim drugim pričama jer nama je uvijek lijepo. Čak i u Zagrebu koji nikada neće biti naš.

Nikada ni ne možeš znati što će biti tvoje jer, rekla sam vam već, život ima planove koji se često ne poklapaju s onim što smo mi zamislili. Kada se vratim samo dvije godine unazad, sve je potpuno drugačije. Nije to ništa čudno, znam. No i tada sam imala planove, puno njih. Planirala sam usamljeno ljeto koje to, zapravo, ni nije. Samo sam htjela biti sama, putovati sama, jesti sama, spavati sama i otkrivati se sama. No život je opet došao poremetiti planove i sve je ispalo kako treba. Uvijek sve ispadne kako treba.

Nikada nisam voljela Zagreb na način na koji sam voljela svoj grad ili grad u kojem sam studirala. Mislim da nikada ne bih mogla zavoljeti Zagreb na način na koji volim Beograd. No da je život u taj svoj plan ubacio Zagreb i natjerao nas da ga zovemo našim, ja bih ga zavoljela. Mi bismo ga voljeli na neki novi način. Naš način. Kao što ga volimo sada. Sviđaju nam se njegove ulice, sviđa nam se kako je čist, ljudi su nam malo uštogljeni, no ljudi nikada ne budu onakvi kakvi bismo mi htjeli da budu. Život i dalje ima svoj plan.

A mi? Mi se držimo za ruke i hodamo dugo. Hodamo čistim ulicama. Mene malo bole noge. Druga mi je ruka u velikoj jakni u kojoj je pobjeđivao moj tata. Trideset godina stara jakna. Spremna za nove planove. Spremna sam i ja.

2 thoughts on “Grad koji nisam uspjela zavoljeti

  1. Kakve sulude misli „ sve ispada kako treba“, zivot je drugaciji i sve ispada kako nitko ne ocekiva .A tko voli koji grad to je smjesa izmedju pripadanja jednoj navigieren i glupog sovinizma mi ne mozemo nazalost promijeniti nase roditelje, koji su bili hrvati, srbi ili kinezi.
    Ako ne volis svoje onda ne mozes postovati ni tudjini,govorio je narod. Puno pozdrava i sve
    najbolje u Za Grebe tamo

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s