Ljudi koji plaču zbog izgubljenih pratitelja i stvarnost koja ne postoji

Često znam reći da sam online još od doba MySpacea. Ja sam zbog interneta bježala iz škole. Nismo tada imali pametne telefone, imali smo MySpace, početak Facebooka i novi svijet koji smo otkrivali putem tipkovnice i miša. Događalo mi se da na praznicima zamijenim dan za noć. Noću sam slikala, čitala, otkrivala glazbu i dopisivala se s ljudima iz drugih dijelova svijeta. Imala sam neku čudnu vrstu love-hate odnosa s internetom. Voljela sam u tom virtualnom svijetu biti glasna, ali mi je ponekad smetalo što me ljudi zbog toga žele dodati na listu svojih prijatelja pa sam brisala profile i radila nove kao luđakinja i  to je svima išlo na živce. Dugo sam imala te bipolarne epizode, a prije tri godine odlučila sam sve staviti na public i biti online pod jednim imenom. Rekla sam zbogom brisanju profila, no i dalje sam imala periode lutanja i promišljanja o korisnosti svega toga. Sve, baš sve ima (najmanje) dvije strane. Tako vam je i s internetom, znam da to znate. Internet može biti mjesto koje ti daje lijepe stvari, ali može ti dati i gomilu govana. Ovisno o tome kako ga koristiš.

Danas, nakon što sam u komentaru (na kolumnu) objasnila kako ne klikćem na sadržaje od kojih me kasnije boli glava, otvorila sam članak sličnog sadržaja koji je podijelila prijateljica na svom FB profilu. U članku je stajalo  kako je blogerica izgubila Instagram profil s više od 100 000 pratitelja. Nakon te tragedije, snimila je video u kojem je u suzama objašnjavala koliko je to loše za nju. Objasnila je ljudima kako ona ne može raditi „od devet do pet“ posao, ona je navikla novce dobivati na temelju svojih pratitelja, ona je bez pratitelja nitko i ništa. Nije me zaboljela glava, nije me iznerviralo niti mi se smučilo. Začudila sam se i, prije svega, sama sebi postavila pitanje – bih li ja zaplakala kada bi mi obrisali Instagram profil s više od 100 000 pratitelja? Neću vam lagati, vjerojatno bih plakala kao malo dijete. No sigurna sam da ne bih za sebe rekla da sam nitko i ništa bez toga. Ne bih odbijala raditi „normalan“ posao ako se ne snađem u virtualnom komšiluku. Ne bih plakala pred kamerom pa to objavila. Ne zbog toga što se sramim svojih suza, već zbog toga što su suze često olakšanje, ali ne i rješenje.

Iduće što mi je palo na pamet imalo je veze s vlastitim sposobnostima i vjerom u sebe. Ako si na temelju svoje sposobnosti i talenta došla do tih 100 000, sigurno postoji par vrata na koje možeš pokucati. Iza tih vrata stoje ljudi koji će ti pružiti ruku u nevolji i pomoći ti da vratiš bar dio tih pratitelja. Razumjela sam i dio s kukanjem oko odlazaka na posao. Kada navikneš raditi iz udobnosti svog doma i s mobitela, teško je naviknuti se na nešto drugačije. Nikada nisam morala odlaziti na radno mjesto, osim kada je bila riječ o volontiranju, radim od tamo gdje se trenutno nalazim, a potrebni su mi laptop i internet. No kada bi se situacija promijenila, nikada ne bih rekla da ne mogu raditi iz redakcije jer sam navikla raditi doma u pidžami.

Na kraju cijele ove priče, otišla sam pročitati komentare. Ekipa se rugala djevojci, neki su je nazvali idiotom zbog svega, nekima se gadi, a neki su rekli da je neodgovorna. Nikada mi nisu bili jasni ti ružni komentari iako sam svjesna da onaj tko pristane biti javna osoba pristaje i na komentare poput ovih. Stvar je vrlo jednostavna, ako te nešto uzbuđuje (na loš način), kida ti živce i tjera te da ružno govoriš o drugome, makni se od toga. Trebalo mi je vremena da prihvatim da su me neki poznanici prestali pratiti na društvenim mrežama jer im idem na živce. No nije li tako više fer? Prestaneš hodati kroz moj virtualni prostor, ne sereš iza leđa i svi sretni!

Svjesna sam toga da djevojka koja je objavila video u kojem plače zbog izgubljenih sto hiljada pratitelja na neki način izaziva te komentare. No često nismo svjesni da mi, čitatelji, kreiramo sadržaj koji čitamo na portalima. Kada bi publiku boljela ona stvar za porno snimke Jelene Karleuše, novinari o tome ne bi ni pisali. Učinili bi im uslugu jer se većini, realno, ni ne piše o tim sranjima. Većina ih doma piše potpuno druge stvari. Često zaboravljamo da isti oni koji pljuju po tim člancima putem komentara – takve članke najprije i otvore. Stvaramo zvijezde od polupismenih, neobrazovanih, nepristojnih i loših ljudi. Naša je stvarnost pretvorena u broj komentara, lajkove i šerova i to često umara ljude. No isti ti ljudi i dalje odlaze na društvene mreže, i dalje komentiraju, i dalje često otvaraju sadržaj od kojeg im, zapravo, nije dobro. Na kraju cijele ove priče, pitam se radimo li kretene od svoje vrste. Jesmo li dio doba u kojem je bitnije sve ono što nije stvarno i je li virtualni komšiluk postao naša stvarnost? Na kraju dana, što više vrijedi – sto hiljada pratitelja ili sposobnost da se snađeš u stvarnom svijetu koji polako iščezava?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s