Roditelji koji rade dva posla i djeca koja ne rade ništa

–             Jebote, što bih ja da ne radim?

Pitala sam samu sebe u jednom od mojih dugih i ponekad bespotrebnih preslagivanja misli. Ubrzo me užasavanje od pomisli da ću se slučajno probuditi bez posla dovelo do izblijedjelih dana.

–             Ne želim imati ni dana radnog staža

–             Ni ja,  da bar ne moramo cijeloga života raditi ništa osim ovoga

Govorili smo jedno drugome s pivom u rukama. Nisam tada imala velike želje. Željela sam samo da mi period bezbrižne adolescencije traje što duže moguće. Nisam maštala o putovanjima, nisam maštala o dalekim zemljama, o skupim stvarima ili egzotičnoj hrani. Nije me bilo briga za to. Ne zato što mi je to bio dio „furke“, nego zato što sam doista bila takva. Putovala sam pomoću knjiga, a htjela sam se što više i što duže zadržavati u svom malom gradu, ispijati pivo svaki dan na istom mjestu i smijati se istim ljudima i istim forama. Zbog te opsjednutosti gradom koji je vidno propadao i zbog vezanosti za ljude o kojima danas rijetko razmišljam – mislila sam da je selidba u Novi Sad najgora moguća odluka koju sam tada donijela. Kasnije sam shvatila da je to bila jedina dobra odluka, a da sve ovo što sam smatrala genijalnim, zapravo nije bilo dobro za mene. No nikada nisam zažalila. Znate zašto? Zato što je u tim trenucima to za mene bilo pravo. I dalje mogu čuti taj smijeh, i dalje mogu osjetiti tu struju u tijelu, i dalje mogu u mislima proživjeti najljepše ljetne večeri na Bosutu. Nikada mi neće biti žao. Nije mi žao ni kada si priznam da sam većinu tih dana protratila na pizdarije, to je jednostavno bio moj put.

Jučer sam bolesna, umorna od maratonskog proljeva i izobličena od grčeva shvatila da ne mogu ne stvarati. Period u kojem nisam željela ništa bio je period u kojem nisam ni pisala. Počelo mi je faliti tek nakon godinu i pol. Počela sam osjećati užasnu prazninu  u sebi, ako se praznina uopće može osjetiti. Onda sam se vratila riječima koje su me baš uvijek dovele na pravi put. Jučer sam u bolovima, iscijeđena od maratonskog pražnjenja crijeva i malaksala shvatila da bih uvenula kada duži period ne bih mogla raditi. Na teži sam način, već nekoliko puta, shvatila da trebam uzeti odmor kada osjetim da trebam. No kada se sjetim svoje verzije koja je htjela život proživjeti bez da radi, ne mogu se ne smijati.

I sad slijedi ona izlizana poruka. Dva dana proljeva i tri dana kreveta natjeraju te da shvatiš da si sretan čovjek jer inače možeš normalno otići na WC, pomaknuti stolicu bez da se umoriš, bez naprezanja izaći iz kade.

–             Je*ao te proljev, netko ne može otići sam do WC-a

Možete mi to reći, možete i prevrtati očima. No ja dobro znam kako je biti osoba koja stvari ne može raditi sama. Jedna takva više ne živi sa mnom i to me nekada baš užasno boli. Par dana proljeva natjera te da budeš zahvalan na nekim stvarima. U mom su se životu na WC-u uvijek događale najbolje stvari, čitale najbolje knjige i sklapale najbolje  rečenice.

Onda tako izmorena, umorna od previše pražnjenja i previše punjenja glave mislima, naletim na članak koji me još više zakucao za krevet. Momak i djevojka iz Njemačke, u svojim ranim dvadesetima, radno sposobni, bez tjelesnih i mentalnih invaliditeta traže ljude da im financiraju put u Afriku, uz objašnjenje – zašto bi plaćali ako ne moraju?! Priča se nastavlja i postaje još gora. Nečija majka, ne znam čija, možda njegova, radi dva posla kako bi im financirala sva ta putovanja i kako bi im na Instagramu, u onom polju gdje se svi hvale (ne)zasluženim titulama, stajalo Lifestyle, Travel i sve ono što upućuje da su ludi avanturisti koji otkrivaju svijet.

I tko je sad tu kriv? Nikada, naravno, nisam štedjela djecu idiote. Sama za sebe iskreno i bez srama kažem da sam bila kreten kada sam bila mlađa. No ne želim ni štedjeti roditelje jer roditelj bi trebao znati reći ne. Roditelj bi dijete u svijet trebao poslati bar donekle spremno. Roditelj ne bi trebao dopustiti sam sebi da radi do zadnjeg dana života kako bi njegovo derište moglo besplatno do Afrike.

Na kraju cijele ove priče, koja možda nema početak, a neće imati ni bog zna kakav kraj, ne znam što bih rekla. Jesmo li živi u dobu kada mladi ljudi rade dok ne izgore ili ne rade uopće? Ako je tako, nadam se da je ovih prvih više. Nadam se i da će ti prvi naučiti uzeti pauzu jer će u protivnom imati proljev na WC-u ili proljev u glavi.

Ovih dana ne znam točno tko sam. Čak sam si obrisala i onaj kvadratić na Instagramu kroz koji bi ljudi trebali steći prvi dojam o meni. Znam samo da mi nikada, pa čak ni onda kada mi je pivo bilo doručak, nije padalo na pamet tatu pitati da mi financira putovanje jer se meni, eto, baš ide negdje daleko.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s