Zašto smo odlučili živjeti na Baliju dva mjeseca?

Ustajem u sedam. Bez alarma, bez siljenja i bez želje za mijenjanjem navika. Jutra su ovdje užasno topla, vlažna i ljepljiva. Razlika koju doživim nakon što napustim klimom rashlađenu sobu zaljulja mi tijelo. Doručkujem uglavnom mlijeko i žitarice, mislim da se nikada ne bih naviknula na rižu kao doručak. Za švedskim stolom svako me jutro dočekaju isti iskreni osmijesi.

Dok mi topao vjetar golica gole tabane, razmišljam kako smo se uopće stvorili ovdje. Ja, koja vrijeme i novce nikada nisam ulagala u putovanja u zemlje koje nam nisu u okolici, došla sam na ideju da putujemo po Aziji. Znala sam da naše putovanje ne može trajati duže od tri mjeseca i da nam moj posao neće dozvoljavati da svakih tjedana dana idemo iz mjesta u mjesto. Znala sam da bi tako nešto bilo previše za mene. No bila sam sigurna da moju ideju možemo pretvoriti u naš plan, a naš plan razraditi onako kako odgovara samo nama. Borisu se moja ideja svidjela, i tako smo, svatko u svojoj vremenskoj zoni, svatko sa svog kontinenta, počeli ideju pretvarati u plan.

Naša daleka Azija uvijek je stajala tu negdje sa strane dok smo u našim malim državama živjeli, sad već zajednički, život. Nismo imali previše vremena razmišljati o tome svemu jer smo uz svakodnevne obaveze morali odgovoriti na puno pitanja koja su nam postavljali prijatelji i roditelji. Morali smo organizirati cijelu jednu svadbu, odraditi sezonu u mjestu s kojeg smo htjeli otići što prije te sjesti i dogovoriti se je li nomadski život doista za nas. Kada se svaka dva mjeseca seliš s mjesta na mjesto, sa sobom nosiš nevidljive kofere umora koji se, nakon nekog vremena, jednostavno pretvore u teret. No bez obzira na to, mi svejedno nismo htjeli zarađen i ušteđen novac uložiti u uređivanje stana i budućnost kakvu bi htjeli naši očevi. Sve u svoje vrijeme, govorila sam si često u glavi, i strpljivo čekala dan polaska.

Nisam previše čitala o našoj destinaciji, nisam htjela puno čitati o njihovoj kulturi i nisam htjela gledati videa u kojima su mjesta koja ćemo posjetiti. Htjela sam da me sve to iznenadi, nisam imala pojma što me čeka.

Nakon gotovo trideset sati potucanja po avionima i aerodromima, s koferima u koje smo spremili dva mjeseca života, krenuli smo tražiti unaprijed naručen taksi. Kroz glavu mi je prošlo da nas je netko sigurno prevario, a onda sam ugledala svoje ime na bijelom papiru. Ubrzo smo sjeli u rashlađen auto i krenuli ka smještaju u Ubud. Buljili smo kroz prozor i čudili se u različitim pravcima.

– Meni ovo ovdje izgleda kao egzotična Bosna, rekla sam mu gledajući u šarene štandove, malene dućane i “izloge” s ružnim cipelama i odjećom koju ste nekada mogli vidjeti u kineskim dućanima. S druge strane prozorskog stakla odvijao se promet koji me užasno zbunjivao. Svi su vozili lijevom stranom ceste, svi su trubili jedni drugima i preticali se bez pravila. Cijeli je promet izgledao kao stanje u našoj državi i ja sam jedva čekala napustiti vozilo, skočiti u bazen i u njemu ostaviti trideset znojnih i umornih sati koji su mi nalikovali na čudan san.

Neću lagati, prvih tjedan dana nije prošlo onako kako smo mislili da će proći. Iako nisam očekivala ništa, iako nisam znala što očekivati od ovog mjesta, često sam se pitala gdje smo to došli. Sve je bilo u redu dok na red nije došlo napuštanje smještaja. U resortu u kojem imaš hranu, veliko pivo koje je veće od velikog piva u Hrvatskoj, tri bazena, gomilu palmi i na svakom koraku prostor za odmaranje stvari baš i ne mogu poći u krivu. No kada smo napustili naše utočište, krenula su pitanja koja se nismo usudili izgovoriti naglas.

Kako se uopće kretati ulicama? Što opreznije možeš! Postoji li ovdje staza za pješake? Postoji, ako u to spada uski popločeni put koji je nerijetko ukrašen rupama, izbočinama i ciglama zbog kojih možeš slomiti nogu! Može li se ovdje uopće prijeći cesta i postoje li pješački prijelazi? Pješački prijelazi postoje, no nitko od vozača ih ne doživljava, a cestu ćeš prijeći jedino ako kraj sebe imaš jednog Borisa.

Uz cijeli taj kaos u prometu, morali smo si odgovoriti na još gomilu pitanja. Gdje oprati robu? Je li u vodi iz slavine sigurno isprati menstrualnu čašicu? Gdje jesti svakoga dana? Koje prijevozno sredstvo koristiti? Koje lijekove kupiti ako ti se začepi sve što se začepiti da? Kojem se liječniku obratiti? Jednostavnije rečeno, htjeli smo znati kako preživjeti Bali?

Šestu sam večer plakala kao dijete. Suze su se slijevale u potocima, a u stankama od plakanja pokušavala sam uzaludno doći do zraka. Boris me tješio govoreći mi da će sve biti u redu, a kada on to kaže, ja mu uvijek vjerujem. Iduće smo jutro otišli u privatnu kliniku, dobila sam lijekove i zrak je postao puno lakši. Ponovno smo disali.

Za mene su promjene uvijek bile teške, a ako u njih ubacite uznapredovalu prehladu i upalu ušiju koju sam ignorirala, suze su neizbježan suputnik. Dok sam se tuširala pokušavajući sa sebe isprati sve ono loše, govorila sam si da mi sve te male prepreke i različitosti ne smiju kvariti doživljaj. Uspjeli smo ideju pretvoriti u plan. Došli smo na drugi kontinent, na otok na kojem je apsolutno sve drugačije nego doma. Ovdje se ljudi smiju iskreno, od srca, ovdje te pitaju kako si jer ih to doista zanima. Ovdje te priroda tjera da pustiš svi misli iz glave i živiš. Ovdje se budim u sedam, sama od sebe, iako zbog vremenske razlike radim tek od četiri. Ovdje se mir osjeća i na ulicama koje su krcate turistima. Ovdje turisti pozdravljaju jedni druge iako se ne poznaju, a lokalci ti se baš uvijek nasmiju u prolazi. Previše smo truda uložili u naš plan da bi nam ga kvarile promjene kojima se nismo nadali. Naposljetku, i Bali je samo promjena plana, a da se nije dogodio, vjerojatno bih sad plakala na Filipinima.

IMG_1759IMG_1757IMG_1756IMG_1781IMG_1782IMG_1783

11 thoughts on “Zašto smo odlučili živjeti na Baliju dva mjeseca?

  1. Joj, točno i sebe mogu zamisliti kako Kruni plačem i kukam i psujem, i sebe i njega i onog tko me na to nešto nagovorio, a uvijek na kraju bude super. Moje su priče neusporedive s vašom avanturom, divno. Svaka čast na takvoj hrabroj odluci, bravo i sretno!

    Liked by 1 person

    • Hvala! Što se tiče hrabrosti, ne znam zapravo što bih rekla, nekako je želja za ovim bila puno veća od bilo kakvog straha i preispitivanja. Mislim da je na kraju i najbolje što nisam previše čitala i istraživala o svemu, možda bih i odustala 😀 tko zna

      Like

  2. Pročitala sam blog jer me zanimalo iskustvo s obzirom da je razlika kad se ide u resort a drukčije kad se ide avanturistički i u vlastitoj organizaciji. Moja prijateljica je prva koja mi je opisala detalje boravka jer su planirali obići otok, bili opljačkani, nije bilo cesta, putokaza i jos puno toga. Jako je bila razočarana a to je ono sto klasični turist ne vidi.

    Like

    • I mi idemo u vlastitoj organizaciji, samo sto ne odsjedamo u hostelu, nego u resortu koji ima sobe, apartmane i bungalove. Jedino sto ovdje imamo “organizirano” je doručak. Sve ostalo istražujemo i radimo sami. I ovo nam je tek prva stanica. Ići ćemo na još dva mjesta. Ako ići anvanturisticki znaci odsjedati u malim i nezaštićenim sobicama i hostelima, to nije za mene. Radije ću platiti malo vise smještaj u kojem mogu sve ostaviti i ostatak dana ne brinuti, nego riskirati da me netko opljačka. I ovo sto nisam imala pojma gdje sam došla i što trebamo živjeti s određenim budžetom dva mjeseca i za gotovo sve se snalaziti sami – je meni dovoljno avanturistički za (moje) prvo putovanje ikada na Istok! Zao mi je sto ti je prijateljica to doživjela. Nikada ne bih rekla da bi ovdje netko pljačkao. A sto se tiče putova i cesta – to mi je jasno, sve je ovdje kaotično sto se toga tiče i nimalo nalik Zapadu

      Like

  3. Divno 😊😊

    pet, 17. jan 2020. 09:22 nina bljak је написао/ла:

    > ninabljak posted: “Ustajem u sedam. Bez alarma, bez siljenja i bez želje > za mijenjanjem navika. Jutra su ovdje užasno topla, vlažna i ljepljiva. > Razlika koju doživim nakon što napustim klimom rashlađenu sobu zaljulja mi > tijelo. Doručkujem uglavnom mlijeko i žitarice, mislim” >

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s