Uluwatu, naši dani kraj oceana

Sparno je. Topla kiša prolijeva se po bazenu koji u dvorištu stoji samo kao ukras i u njegovu, klorom natopljenu, vodu unosi nemir. Sve izgleda nekako mirnije i ljepše. Ovdje je sve drugačije nego u Ubudu. Ocean mijenja sve. Izlozi dućana nude ti surfersku opremu i badiće koji pričaju priču. Ovdje muškarci nose duge kose izjedene od morske soli, a žene na skuterima nose pričvršćene daske. Jučer sam vidjela dvoje zaljubljenih klinaca. Spojio ih je ocean. Ne mogu imati više od devetnaest. On je lokalac, a ona je, rekla bih, iz Australije. Njezina je daska nešto veća od njegove i na trenutak pomislim kako će ona na njoj samo plutati pa se ugrizem za usnu. Kasnije je ponosno gledam kako se diže i kako uspijeva ukrotiti val toliko snažan da obara u plićaku. Njih dvoje se vole i ja bih to primijetila čak i da nisu prošli kraj mene, primijetila bih to gledajući ih tamo u daljini iz plićaka.

Ovdje je sve drugačije. Ovdje smo drugačiji i mi, puno aktivniji, nekako hrabriji i opušteniji. Prije nego smo kročili u avion, obećala sam si da ću pisati češće, no to mi ne uspijeva. Budim se što ranije jer radim dva posla koja želim završiti što prije kako bismo ostatak dana imali za otkrivanje oceana, plaža i strmih puteva koji do njih vode. Još uvijek nismo pronašli plažu na kojoj se doista možemo kupati. Jučer je Boris ostao bez plivaćih čarapa, skinuo ih je val, a mene je jedan ostavio otkrivenih grudi i gaćica koje nisu bile na svom mjestu.

Ovdje su i jutra drugačija. Još uvijek nismo uspjeli pronaći mjesto za doručak u blizini. Restorani se otvaraju u podne i svijet živi nekako sporije i ljenije. Ujutro, dok se snena rastežem i pripremam za posao, gledam u našu simpatičnu susjedu. Ruskinja svijetlih očiju, plave kose i krhkog vitkog tijela, na Baliju je već šest mjeseci. Dok gledam njezine jutarnje rituale u koje je uključena glasna glazba, jedna prostirka za jogu i vježbe isprekidane plesom, ne mogu skinuti osmijeh s lica. Doručkujemo žitarice kupljene u dućanu koji se nalazi točno preko puta smještaja i svježe datulje. Kada završim s poslom, sjedamo na skuter, ručamo u nekom lokalnom restoranu (warungu) pa odlazimo otkrivati plaže i mjesta za savršen pogled na zalazak sunca koji izgleda nestvarno.

Putevi su drugačiji, promet je manje kaotičan, svaki restoran uz cestu sjeti te da je u blizini ocean, a ljudi koje srećeš sve su brige ostavili negdje sa strane. Često se pitam zašto brige češće ne stavimo na pauzu, prihvatimo ih i uhvatimo se s njima u koštac na malo drugačiji način. Ovo me je putovanje zasad naučilo kako se doista prepustiti, naučilo me da tuđi problemi nisu tu da bih ih ja rješavala i naučilo me da se mi (ljudi) češće trebamo ponašati kao da smo na putovanju.

Zašto bi jedino u dalekim zemljama pozdravljali strance i osmjehivali im se na ulici? Zašto smo tek na putovanjima hrabri, zašto na putovanjima doista živimo taj život u trenutku, to sada i ovdje o kojima svi posljednjih godina toliko pričaju? Ovo ću putovanje definitivno ponijeti doma, njega i navike koje sam na njemu stekla. Mislim da ću o ovom otoku doista moći pisati tek kada ga napustim. Sad ću navući svoj badić, pojesti nešto što nikada do sada nisam pa upijati sunce i sol, dopustiti valovima da nam još nešto ukradu i zaljubiti se u nepoznate ljude i njihove osmijehe.

IMG_3038IMG_3036IMG_3035IMG_3039

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s