Naši dani u izolaciji

Rekla sam da ću se vratiti pisanju bloga. Rekla sam da ću oživjeti svoju Facebook stranicu. Slagala sam. Ja tu stranicu, zapravo, volim više od svog Instagram profila, no imam osjećaj da više nemam što reći. Je li uopće dozvoljeno govoriti da voliš društvene mreže? Čitam više nego inače. Gutam slova. Pišem više nego inače, slova jedu bijeli virtualni papir mog laptopa. Slušam glazbu dok pišem, dok radim, dok plešem, dok razmišljam što ću sa životom i dok vježbam. Da počela sam i vježbati, no nisam sigurna je li i to zabranjeno govoriti u ovo čudno doba.

Na društvenim se mrežama stvaraju klanovi. Jedni zagovaraju meditaciju, jogu i unutarnji mir, a drugi govore da koji kurčev unutarnji mir u ovom ludilu. Kasnije jedni drugima lajkaju fotke iako se ne slažu s napisanim. Nisam sigurna je li to licemjerje ili podrška bez obzira na razlike? Svi smo mi jedno, različiti polovi istog svijeta. Svjetlo ne postoji bez tame. Nekada mi se čini da sve ovo ne mogu izdržati. Jedno jutro dio sam jednog klana. Ne mogu podnijeti to što trenutno nemamo dom i što ovdje imam samo dvoje hlače i nekoliko majica. Čarape i gaćice uvijek nosim za barem dva tjedna, jer nikad ne znaš što se može dogoditi. Onda se dogodi jebena korona.

Prvih par dana ne vjeruješ, planiraš druženja s prijateljima koje nisi vidio mjesecima, pripremaš se na život s tatom. Tamo ćemo biti dva tjedna pa idemo na more. Kakvo crno more, govoriš si iduće jutro. Možda ćemo na selu ostati do ljeta. Prognoze su različite i ne treba ih čitati. Prestala sam čitati vijesti. Boris je prvih nekoliko dana samo sjedio u fotelji i čitao vijesti sa svih mogućih portala. Ja živim u drugoj sobi. Tako nam je bolje. On svakih nekoliko sati proviri glavom kroz bijela vrata pa se poljubimo. Kasnije odem po čaj pa ga pitam što radi cijeli dan u toj jebenoj fotelji. Čitam vijesti, odgovori mi. Ja prevrnem očima i odem u svoju sobu u kojoj sam stvorila svoj narančasti svijet.

Lijepo mi je. Drugo sam jutro totalni zen. Meditiram. Počela sam meditirati na Baliju. Neka stara ja sigurno bi se smijala ovoj koja meditira. Meditacije su me apsolutno izbacile iz zone komfora. Počela sam sumnjati u stvari koje prije nikada nisam dovodila u pitanje. Nekada mi se čini da sve što radim nema smisla. Pokušavam se shvatiti očima svojih čitatelja. Ja sam oba pola jedne stvari. Stvari koje pišem za sebe potpuno su drugačije od onoga što objavim. Znači li to da lažem? Mislim da ne. Kroz pisanje se upoznajem. Zaboravljam na gomilu tekstova u kojima sam otvoreno govorila o seksu, o tome kako me razvod braka mojih roditelja apsolutno sjebao, o slomljenom srcu, o doručkovanju alkohola, o ženskoj požudi i orgazmima, o tome kako je biti kćer Srbina, o odlascima kod psihoterapeuta, o maminoj bolesti, o maminoj smrti.

Čini mi se da sam omekšala. Ja sam zapravo plačljivica, mekana dušica koju možete rasplakati jednim ružnim komentarom. Ja sam u isto vrijeme nevjerojatno glasna, ponekad lajava, iskačem iz mase, svađam s onima koji diraju slabije. Hrabra sam i bojim se u isto vrijeme. Nismo li svi takvi? Možda samo utišavamo jednu od tih naizgled posvađanih strana? Neka su jutra dobra. Budim se nasmijana, meditiram i radim jogu. Neke su večeri teške, tjeraju me da otvorim bocu vina. Kasnije jedni drugima govorimo – svi smo u ovome skupa, svi ćemo iz ovoga skupa i izaći. Hoćemo li? Kažu da ćemo iz svega toga izaći veći i jači. Svijet će se promijeniti. Mijenja se kolektivna svijest. Kasnije vidim da ovdje i dalje piju ljudi iza dućana. Pokušajte njima promijeniti svijest. Ja ću iz ovoga izaći drugačija, bolja i jača. Hoću li doista?

4 thoughts on “Naši dani u izolaciji

  1. Drz se Nina! Shvacam te u potpunosti! Jedan dan mi je ova situacija kao iskoristit ću ovo do maksimuma (učiti, citati, isprobavati recepte, spremiti cijeli stan itd.) a onda se sutradan probudim i jebem svijetu sve po spisku jer ne mogu nigdje van, ni na cugu ni u šetnju ni na tržnicu! Jedino sto ja nisam zaglavila negdje drugdje nego sam i dalje u Zagrebu gdje i inače živim, međutim cijela ova situacija je skroz zajebana
    i jedva čekam da prođe! Zato ponavljam: drz se i nadam se da će sve biti ok i da će se vaši planovi uskoro izrealizirati 😉

    P.S. Drago mi je da opet pišeš na blogu, uvijek volim citati tvoje nove stvari, ali te pratim i na IG 🙂 šta ćeš kad su svi sad tamo hh xD
    Xoxo

    Like

  2. Draga Nina, iako mislim da brinem neke druge brige, zapravo uočavam da su iste ili bar vrlo slične. Godi mi konačno biti sa svojim djetetom koje su imale druge tete dok sam ja vrijedno radila za šefa koji me brzinom svjetlosti šikanirao. Godi mi što mogu očistiti tamo neke police na kojima se predugo skuplja prašina. Godi mi što konačno nemam dugi popis poslovnih zadataka u glavi prije spavanja. Govorim si da nema veze što je s poslom kako je – nikako, međutim negdje duboko javio se i raste neki nemir kojeg je teško opisati. Nemir koji nastaje jer ne znaš što nosi sutra i što ne možeš predvidjeti baš ništa. Rutina, mnogima mrska i dosadna, fali mi više nego inače. Još sam si zadala zadatak svojeg skoro dvogodišnjaka odviknuti od njegove droge – sise, sve pod opravdanjem – ne mogu to raditi dok hodam na posao. A sad brinem i pitam se, ne činim li u ovoj ludoj situaciji samo veću štetu i stres za sebe i dijete, jer – koji posao i kada ću to ja na njega odlaziti?
    I ja se sjetim svoje majke svaki dan i više nego išta želim da je s nama. Da mi kaže da je sve i redu, jer nitko ne tješi ko mama. Da samo popijemo još jednu kavu i prepričamo si samo još ovaj dan. I onda se sjetim da u tren oka, a posebice u ovom okolnostima, mogu izgubiti i tatu i baku i srce se još jače stegne.

    No, i ovo će proći, ali osobno ne vjerujem da će ljudi biti drukčiji. Žrvanj svakodnevnice brzo će nas satrti i mnogi neće zastati i zahvaliti Bogu što mogu izaći, sjesti u auto i vozit se bez da ikome pokazuju odakle i gdje idu. Nadam se da ja neću biti jedna od njih. Drži se, i sve će biti dobro 🙂

    Like

    • Hej, draga, hvala ti na komentaru. Ja isto ne vjerujem da će se većina promijeniti. Možda samo mi koji se trudimo mijenjati na bolje i prije svega ovoga. Želim ti svu sreću u onome sto si naumila. ❤️❤️❤️

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s