Foto: Diana Mataković Mislim da smo pretrpani porukama s boce Jane. Tako ja zovem sve te dubokoumne misli koje, zapravo, i nisu toliko duboke i koje nam se nude na svakom koraku. Prihvati sebe. Voli sebe. Voli sebe kako bi mogao voljeti druge. Ponekad mi je smiješno što u takve rečenice buljiš dok naginješ vodu iz … Continue reading O prihvaćanju sebe ili zašto još uvijek ne volim svoj nos
Mir i tišina dvije su različite stvari, govorim si dok slušam tatu koji za dobro jutro psuje na telefon. Moj je tata tip koji voli galamiti. Ja mu ne zamjeram. Ljudi se rijetko mijenjaju, osobito kada dođu u godine u kojima je teško ispravljati krive Drine. Dobro znam da ga takve stvari nikada neće napustiti, … Continue reading Sedam mjeseci s tatom ili zašto trebaš vlastiti dom nakon dvadesete
Prvi je utorak u godini. Utorkom objavljujem svoje kolumne. Nekada zakasnim pa utorak postane srijeda. Samo nekad jer sam odlučila biti dosljedna. Prvi je utorak u godini i ne postoji bolji način da vam čestitam 2019. Godina koja je sad samo dan iza nas bila je šarena, rekla sam vam već. Ove vam godine želim … Continue reading Novogodišnja čestitka
Foto: Fran Bukulin Decembar 2017. Jedna mi je poruka uspjela pokvariti cijelu večer. Živčana i uvrijeđena obuvam svoje lakirane Marte. Imam one debele zimske čarape u kojima se ljudi vole fotografirati za Instagram. Preko majice navlačim ogromni narančasti džemper koji sam u dućanu druge ruke platila pet kuna. Seže mi do iznad koljena. Iako svi … Continue reading Moja 2018. godina
FOTO: Luana Muškić Izmorila me hladnoća. Trebalo je nekoliko minuta da mi se ugriju prsti. Zbog toga stariji ljudi uglavnom ne vole snijeg. Ne vole se buditi ranije kako bi odledili stakla na autu. Ne vole se buditi ranije jer moraju pješke do posla, a vani je zaleđeno pa moraš biti oprezan i spor. Ne vole … Continue reading Zašto sam godinama mrzila Božić i snijeg
Pisati umoran. Pisati ljut. Pisati kada si sam. Pisati kada si ostavljen. Pisati kada ostaviš. Pisati u prostoriji punoj ljudi. Pisati dok se voziš vlakom. Pisati kada si prazan. Najgore je pisati kada si prazan. Riječi tada bježe od mene po bijeloj površini. Ako pišem rukom, rukopis mi postaje još ružniji nego što doista jeste, … Continue reading Tuđa me tuga rastuži brže od vlastite
Tata je jutros ušao u sobu i rekao da želi kupiti novu knjigu Drage Pilsela. Nešto o ustašama i partizanima, ne znam trebam li to napisati velikim slovom, no svejedno neću. Ja sam se onda sjetila naslova – U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo – iako knjigu nisam ni pročitala, možda bih … Continue reading U ŠTO VJERUJEM JA KOJA U BOGA NE VJERUJEM
